Analiza financijskih izvještaja provodi se sa svrhom upoznavanja i definiranja ekonomske i financijske snage poduzeća i dobivanja informacija koji aspekti poslovanja su unutar očekivanja i strateškog plana, a kod kojih ima prostora za dodatna poboljšanja.

Pri tome se dobivaju  realni i objektivni podaci o likvidnosti poduzeća, financijskoj stabilnosti, zaduženosti i rentabilnosti te se definiraju uzroci i simptomi financijskih problema u poduzeću.

Pri tom je bitno istaknuti da ne postoji samo jedan najbolji način procjene uspješnosti poslovanja. Svako se poslovanje može neznatno razlikovati u radu, pristupu i metodologiji, no analiza financijskih izvješća pruža primarni temelj za ocjenu uspješnosti poslovanja i prilagođava se svakom poslu.

Kako bi se predvidjeli izgledi za budući rast i razvoj, neophodno je razumijevanje strukture financijskih izvještaja, ekonomskih obilježja industrije u kojoj poduzeće posluje te strategije kojom se poduzeće nastoji razlikovati od konkurencije.

Analiziranjem svih omjera financijskih izvještaja na komparativni način, gledajući trenutne omjere u odnosu na one iz ranijih razdoblja ili u odnosu na druge tvrtke ili prosjeke u industriji, dobivaju se odgovori na neka ključna pitanja koja se odnose na profitabilnost, izvore sredstava financiranja, likvidnost odnosno sposobnost podmirenja dospjelih obveza u rokovima njihova dospijeća, ekonomičnost poslovanja te potencijal za rast i razvoj poduzeća.

Prilikom analize koristimo sljedeće izvještaje: a) bilancu, kao prikaz imovine i obveza poduzeća na određeni dan, b) račun dobiti i gubitka, kao prikaz prihoda, rashoda i njihove razlike za određeno izvješća razdoblje, c) izvještaj o novčanom toku, kao prikaz primitaka, izdataka i njihove razlike za određeno razdoblje, d) izvještaj o promjenama vlasničke glavnice za određeno razdoblje  i e) bilješke uz financijska.

Pretpostavka kojom se račun dobiti i gubitka smatra  najbitnijim izvještajem te samim tim izaziva i najveću pozornost, rezultira nedovoljnom posvećenošću strukturi kapitala i novčanom toku, a takvo razmišljanje može dovesti do ozbiljnih propusta u relevantnom sagledavanju trenutnog financijskog stanja.

Poslovni događaji vezani uz uspješnost poslovanja (odnosno prihode i rashode iskazane u računu dobiti i gubitka) istodobno utječu i na stanja potraživanja i obveza te visinu vlastitog i tuđeg kapitala u bilanci.

Nakon dugogodišnjeg analiziranja financijskih podataka malih i srednjih poduzeća, došla sam do zaključka da se nekoliko istih kategorija često pojavljuju kao najslabija karika poslovanja poduzeća:

Struktura balance

Promatrajući strukturu bilance poduzeća kroz duže razdoblje, često je evidentan je manjak neto radnog kapitala, što je siguran znak da poduzeće nema rezerve sigurnosti. Premali ili nepostojeći neto radni kapital uzrokuje nelikvidnost odnosno nesposobnost podmirenja obveza u rokovima dospjeća.

Također, premali udio vlastitog kapitala uz istovremeno velik udio tuđeg kapitala (i to dominantnih kratkotročnih obveza), upućuje da poduzeće ima umanjenu sposobnost da iz postojeće kratkotrajne imovine podmiri svoje kratkoročne obveze. Nepostojanje dugoročnih izvora financiranja iz kojih bi se financirao dio kratkotrajne imovine projicira dugoročnu nemogućnost održavanja likvidnosti poduzeća.

Likvidnost

Jedan od osnovnih uvjeta koje poduzeće mora zadovoljiti je plaćanje kratkoročnih dospjelih obveza u dogovorenim rokovima, no potrebno je obratiti pozornost pristupu praćenja likvidnosti prema rokovima dospijeća.

Poželjno je da poduzeće  razmisli o nekim radnjama koje bi ublažile ili eliminirale poteškoće a koje bi se odnosile na dodatne pregovore s bankama o reprogramu dugova dobaljačima.

Monitoring kupaca

Uz nepostojanje neto radnog kapitala te loše pokazatelje likvidnosti, poduzeće bi u  budućnosti trebalo posvetiti dodatnu pažnju monitoringu kupaca te redovito pratiti klasifikaciju prema proizvodima koje kupci kupuju, odnosno RUC-u koji ostvaru, te na taj način dobiti sliku o profitabilnosti svakog pojedinog kupca.

Mali kupci malo kupuju pa na njima ne zarađujemo mnogo. S druge strane, najveći kupci po prihodima nas najčešće skupo koštaju kroz ulaganja u takve kupce u vidu rabata, gratisa, nagrada, uzoraka, odgoda plaćanja i sl., te uzimaju znatan dio zarade odnosno ostvarene dobiti. Iz tog razloga je nužno da poduzeće redovito analizira profitabilnost po svakom pojedinom kupcu, uzimajući u obzir sve navedene troškove.

Kontroling zaliha    

S obzirom da je često značajan udio zaliha u kratkotrajnoj imovini poduzeća, neophodno je napraviti optimizaciju zaliha odnosno analizu ukupnih zaliha poduzeća kao i analizu proizvoda po skupinama kako bi se utvrdila stvarna profitabilnost svakog pojedinog artikla.

Jedno od osnovnih pravila u vezi sa zalihama je da porast zaliha treba biti u korelaciji s porastom godišnje prodaje, no pri tom je nužno spomenuti da zalihe osim putem vrijednosti uložene u proizvodnju, odnosno kupovinu zaliha, koštaju i kroz niz drugih dimenzija: angažirani kapital u kupnju ili izgradnju skladišta, mehanizaciju, automatizaciju procesa, ljudski rad, osiguranje i zaštitu, propadanje ( kalo, rasip, lom, zastarjevanje ), pakiranje, administraciju i sl.

Uzimajući u obzir sve navedene kategorije nužno je dodatnom analizom utvrditi i razlikovati stvarno angažirane zalihe od normalno potrebne, te redovito poduzimati sve raspoložive aktivnosti kako bi se ta razlika smanjila te povećao koeficijent obrtaja zaliha.

Analiza prodaje

U poslovaju poduzeća uobičajeno je da mali broj proizvoda čini velik dio prodaje a detektiranje tog omjera od osnovne je važnosti za bilo kakvo planiranje prodaje.

Za poduzeće je neophodno da redovito pratiti i dobro poznaje koji proizvodi su najrentabilniji a koji dio asortimana se može slobodno napustiti jer nepovoljno utječe na ukupnu rentabilnost, preciznije koji proizvodi imaju najveću stopu rentabilnosti i iz kojih razloga (velik koeficijent obrtaja, dobra razlika u cijeni ), koji proizvodi imaju najmanju rentabilnost, a koji proizvodi prema kriteriju prihoda nisu najjači ali po kvaliteti zaslužuju pažnju.

Pokazatelji profitabilnosti i rentabilnosti

Često se kao zaključak nameće činjenica da poduzeće ne ostvaruje adekvatnu zaradu sukladno angažiranoj imovini, odnosno da efikasnost poduzeća nije na zadovoljavajućoj razine i da se kroz razdoblje ne ostvaruje zadovoljavajući povrat uloženog.

Iz tog razloga nužno je stalno tražiti mogućnost kako ostvariti što bolji poslovni rezultat uz korištenje angažirane imovine ili detaljno preispitati koji dijelovi imovine nisu u potpunosti iskorišteni.

Upuštanje u analizu ponekada znači otvaranje „Pandorine kutije“, jer poduzeća vrlo često malo vremena i resursa ulažu u detaljnu i dubinsku analizu bilančne strukture u potrazi za nerentabilnim dijelovima imovine. No, rezultati mogu biti iznenađujući, stoga vrijedi pokušati.

Anita Lukenda Mlinac