Očajni poduzetnik: BIROKRACIJO, prokleta bila!

Do kada? Zašto? Zašto se svaki dan osjećam ako da sam u pjesmi Hladnog Piva. U kojoj je fazi uma morao biti Mile Kekin kad je napisao stihove pjesme Čekaonica, uvod je kojim poduzetnik i poslovni anđeo Saša Cvetojević započinje komentar o birokraciji koja muči sve domaće poduzetnike.

Da pokucam, možda je ipak prerano
Zurit ću još malo u sivi pod
I prebrojat pločice
Fino piše, molimo ne kucati
A ja bih htio nekoga upucati
Il’ skočit pod tračnice

Oprostite što dišem
Neću nikad više
Samo mi pomozite
Kroz šumu formulara
Bez malenoga dara
Jako slabo prolazim

Potrebno je donijeti dvije sličice
Osobnu i kopiju domovnice
I pričekat’ satima

Osnivanje udruge

Još, kad osnivaš tvrtku, pa te šetaju HITRO od nemila do nedraga, pa ‘ajde. Hoćeš bit tajkun? Ha? Pa šetaj malo, razgibaj se. OK. Jasno mi je. Ali kad hoćeš napraviti udrugu građana, neprofitnu, radi neke koristi drugima oko sebe, to bi trebalo biti puno jednostavnije. I brže. U teoriji. Ali nije. Probali nas nekoliko registrirati udrugu. Predali sve što treba. I tako, kolega nam javlja situaciju sa ovim rječima:

Što se tiče Ureda za udruge loše vijesti. Danas sam bio, naravno prošlo je 30 dana u kojima su trebali registrirati, ali eto „imaju jako puno posla“ i imaju nekakve primjedbe na statut udruge (koji je njihova prepisana špranca) baš zato da ne bi imali primjedbi, ali uzalud, oni kao administracija moraju opravdati svoje postojanje i to je naprosto tako. Obećali su me ponovo pozvati s prijedlogom izmjena u sljedećih nekoliko dana, te odmah po našem uvažavanju toga izvršiti upis u registar udruga. Dakle očekujem to u roku od 7-10 dana. Javim daljnji progres.

Kolega  je jako fin. Ne psuje. I smiren je. Zato ga volim. Zato meni ne daju ići na takva mjesta. Jer mene bi zaštitari izveli van, nakon što bi mi netko rekao da ima jaaaako puno posla, probio je rok koji je sam sebi zakonski zacrtao, a ima neke primjedbe, ni sam ne zna koje, ali će mi ih, jednom, javiti. I njemu – tom birokratu cijepljenom od realnosti, je OK. On ode doma, kući, šetati psa ili igrati se sa svojom djecom. A ja, sjedim na poslu i pišem blog.

Umrijet ću naivan. Zašto predaja zahtjeva ne može ići internetom? Zašto mora tamo sjediti neka teta s kojom mi moramo razgovarati, koja najčešće, očito, nije dorasla poslu, jer uvijek ne stigne ili ne zna odgovor? Zašto ona mora biti zaštićena svom silom zakona i pravilnika koji kažu da čak i ako radi tako kako radi, ostaje na istom mjestu i svaki mjesec prima plaću? To je zločin prema onome koji je ostao bez posla u gospodarstvu koje umire pod teretom plaća te i ostalih teta i stričeka. Koji sjede tamo, samo da bi bio mir u kući. I da Krešimir S. ne izvede njih na organiziranu šetnju ulicama. I ako se uvede internetom prodaja zahtjeva, kompjuterski pregled obrasca i odgovor u 24 sata (k vragu, probajte ispuniti formu za US vizu – sve na internetu – a pitanja i obrazaca toliko da i Premijer dobije ospice) onda će Krešimir S. vikati na Dnevniku da su jadne tete sad bez posla. Kojeg nije ni bilo. Ali ne možeš predati zahtjev za otvaranje udruge i statut preko Interneta. Jer tete moraju imati posao. Mir u kući je bitan.

Osnivanje i dokapitalizacija tvrtke

Ne možeš ni dokapitalizaciju tvrtke provesti. Jer Trgovački sud se ponaša kao da trguje, a ne kao da sudi. Jer se tamo nekome na sudu ne sviđa ni ime naše firme, ni to što smo se mi kao partneri dogovorili i ugovorili. A pregledali odvjetnik i bilježnik. I naplatili svoje gledanje. Pa kad se umilimo i promjenimo tekst pa sad piše tako kako se mi kao partneri nismo dogovorili, a iz tog ugovora napravimo još jedan kojim ipak potvrdimo da je to tako, a ne ovako, onda nas opet zaustave jer nemaju jednu potvrdu o uplati. Lova je sjela na račun, vidi se tko je uplatio i koliko, ali eto, zagubila se potvrda. I nije dosta izjava svih nas da je to tako, jer možda je Sveti Petar sišao i uplatio za jednog od nas. Ma nisam pravnik, ali ovo je suludo. Sve je to suludo. Kao da netko čeka da svi sludimo i da prestanemo plaćati porez u ovoj zemlji. Na dobrom su putu!!!

 

 

Autor: Saša Cvetojević
Komentar je uz dopuštenje preuzet s autorovog bloga.  

 

 

 

Podjeli:
Tagovi:

Newsletter

Hosted by Mydataknox