Živimo u krizi već predugo i svi postajemo nestrpljivi. U međuvremenu raste broj proroka koji znaju što treba učiniti, nevolja je jedino u tome da se većina njih između sebe ni oko čega ne uspijeva složiti.

Krenimo od opće ekonomije. Treba li više štedjeti ili poticati potrošnju? Treba li akumulaciju usmjeravati na javne investicije ili jačati infrastrukturu slobodnog poduzetništva? Treba li razvijati, ili ukinuti, praksu liberalnog kapitalizma? Hoće li preokret doći od snaženja, ili slabljenja uloge države u gospodarstvu? Je li rješenje u čvrstoj monetarnoj politici ili nam treba (kontrolirani) rast inflacije?

Svjetski ekonomisti vole te­orije po kojima bi na tržištu sve bilo bajka kad zločeste interesne skupine ne bi uspijevale nametati svoje ciljeve (poput vojne i naftne industrije, banaka, osiguravajućih društava i raznih drugih multina­cionalnih korporacija). Neki tvr­de da je slobodnom tržištu kraj, a neki da će ga tek globalizacija sta­viti u punu funkciju. Za jedne je monetarna politika ključna, dru­gi sve nade polažu u fiskalnu po­litiku, treći se kunu da nema rje­šenja bez poticaja poduzetništva, četvrti su protiv svakog poticaja jer se njime »deformira« sloboda privatne inicijative. Neki opet tvr­de da smo u krizi jer ništa nismo naučili na pogreškama iz prošlo­sti. Adam Smith je pred dvjesto pedeset godina uvidio da je razina ostvarivanja nepravednog profita najveća kad države ulaze u gospo­darsku krizu od koje, zatim, propa­daju. Ima ih koji misle da to jed­nako vrijedi za pad starog Rima i raspad feudalnih država Europe, kao i za trendove u većini zemalja EU proteklih pet godina.

Zakopamo li malo dublje po asfaltu krize, naići ćemo na tri ključna problema: erozija mora­la, nevolje tržišne ekonomije, de­fekti demokracije. Pa krenimo tim smjerom.

Nemoralno ponašanje
Skoro će se svi složiti da je je­dan od ključni problema današ­njice erozija morala, istinoljublja i uzajamnog povjerenja u politi­ci i u poslovnom svijetu. Ideologi­ja slobodnog tržišta reducirala je sve odnose na transakcije i sebič­ni interes, osjećaj vrijednosti sveo se na potrošačev izbor i uz njega povezanu cijenu. Za Oscara Wil­dea, cinik je čovjek koji svemu zna cijenu, a ničemu vrijednost. Izgle­da da smo danas svi u razvijenom svijetu postali cinici. Posjeduje­mo sve više stvari, ali smo svemu, posebno smislu ljudskog života, uspjeli smanjiti vrijednost.

Autor: Velimir Srića
Izvor: Poslovni savjetnik

Ostatak teksta pročitajte klikom na pdf ikonu.