Iako smo uložili znatan napor da se krećemo čim brže, neki od nas procijenili su da je ipak pametno uložiti par minuta u slikanje prekrasnog pogleda, unatoč vremenu koje istječe i unatoč simpatičnim komentarima ostalih jurećih trekera: „turisti!“. Uživali smo i upijali ponosnu i nestvarnu prirodu.

Kad pogledam unatrag, shvaćam da je ovo bila točka nakon koje nije bilo povratka.

Smjer u kojem nas je natjecanje dalje vodilo je bilo nizbrdo prema samoj rijeci a konačni cilj,

Obrovac, dolazi kada budemo Zrmanju pratili rame uz rame par sati. Nastavili smo s žustrim tempom, ovog puta spuštajući se.

Tu sam naišla na prvo nezadovoljstvo. Krajolik je postajao sve magičniji i magičniji a ja ga nisam mogla gledati. Zapravo iz moje perspektive bilo je potpuno svejedno hodam li u otvorenom ili zatvorenom prostoru. Zbog čega?

Jer sam cijelo vrijeme morala vrlo fokusirano promatrati svoje noge i noge trekera ispred mene, kako se ne bi pokliznuli, pali i ozlijedili. I postala sam pomalo frustrirana, jer sam shvatila da je to u većini trekinga tako.

Trčim i žurim po svakakvim terenima i jedino što imam na umu je prolazno vrijeme  i  jedino  što  vidim  je  kamenje na tlu. Ne dižem glavu. I nekako nisam zadovoljna kada dođem do cilja, iako je iskustvo iza mene zvuči zapanjujuće.

(PS/Z.R.)

Naslov članka: ŠTO JE ZAJEDNIČKO leadershipu I sreći?

Autor: Tihana Dragičević

Izvor: Poslovni savjetnik br. 137 str. 48.-49.

Poslovni savjetnik pratite putem Facebook/LinkedIn/Twitter