„Živi se munjeno i preveč grdo.

Danas je rivalo brkasto vrime i teško da ćemo najti češalj z kin ćemo ga moći zravnati.“

Marko Ivan Pekica: zbirka pjesama Brkasto vrime, Zagreb, 2021., str. 23 pjesma: Brkasto vrime

Svjedoci smo da globalni događaji i sve učestalije krize s nepreglednim brojem lokalnih, ali i mogućnosti svjetskih, žarišta sukoba suvremeni svijet dovode u stanje permanentne nesigurnosti i straha. Kao prirodna reakcija na takvo stanje javlja se potreba zatvaranja i nepovjerenja spram svega što ugrožava dosadašnje spoznaje o društvenim uređenjima na određenom području, tj. državama.

Globalizacija kao proces svojim djelovanjem prodire mimo državnih institucija, urušujući tako do sada sveprisutnu spoznaju o državi kao sustavu koji može i mora osigurati napredak i razvoj svom stanovništvu.

Globalizacija se, povijesno gledano, kreće u ciklusima i čini se da svijetu slijedi ono neugodno razdoblje obamrlosti u kojem će se stvarati manji interesni blokovi ili konkretni savezi, a dominirati neki oblik ekonomske samodostatnosti. Skraćivanje dobavnih lanaca donijet će neke prednosti pojedinim sektorima gospodarstva i određenu stabilnost, ali istodobno će u većini slučajeva značiti više cijene finalnih proizvoda, smanjenu dostupnost, manji izbor, katkad i slabiju kvalitetu.

Nakon dvije pandemijske godine i rata u Ukrajini (koji, čini se tek se zahuktava) teško se oteti dojmu da se figure opet preslaguju, odnosno da su procesi započeti prije nekoliko desetljeća, potom ubrzani nakon velike recesije koju svijet nikad nije u potpunosti ostavio iza sebe, pandemija i sada rat doveli do svog „klimaksa“, iza kojeg slijedi nešto osjetno drugačije, globalna ekonomija u korist napretka ljudi i svijeta. (Klaus Schwab: Kapitalizam za sve dionike, Mate, Zagreb, 2022.) ili ono neugodno razdoblje obamrlosti, u kojem će stvarati manji interesni blokovi ili savezi temeljeni na snagama i slabostima pojedinih država, i gdje će dominirati neki oblik ekonomske samodostatnosti bilo da je riječ o oslanjanju na vlastite resurse, bilo na resurse u geografskoj ili političkoj blizini.

To nudi prilike nekim industrijskim granama i djelatnostima ovisno o ekonomiji u pitanju, zato što će moći iskoristiti smanjenje ili gubitak uvezene konkurencije, ali na razini svjetske ekonomije takvo stanje nije poželjno s obzirom na to da je obično obilježeno povećanim napetostima među državama i blokovima, kao i osjetno manjom ukupnom ekonomskom efikasnošću. Skraćivanje dobavnih lanaca donijet će neke prednosti pojedinim sektorima privrede i određenu stabilnost, ali istodobno će u većini slučajeva značiti više cijene (inflaciju) finalnih proizvoda, smanjenje dostupnosti, manji izbor i katkad slabiju kvalitetu.

Financijske krize, pandemije i ratovi prisiljavaju svijet na traženje optimalne zaštite globalnih dobavnih lanaca koji su uvijek dodatno ugroženi u takvim stresovima. I kada čelnik goleme tvrtke za upravljanje financijskom imovinom (Nedovoljno ispunjena očekivanja-piše Drago Kojić, Perspektive, lipanj 2022. str. 142 do 146) najavi kraj globalizacije kakvu poznajemo to se ne može ignorirati. Larry Fink to obrazlaže ratom (Ukrajina) u jeku snažne pandemije (Covid)  i općenito  nepovoljnim kretanjima na svjetskoj  ekonomskoj pozornosti.

Ekonomsko njihalo nikad ne miruje

U javnosti se već dugo javljaju pesimističke prognoze o opstanku globalizacije, kakovu poznajemo, ali još uvijek nitko nije objavio „nekrolog“ tom trendu. No, deglobalizacija koja se najavljuje dulje od desetljeća mogla bi se razmahati. Postupno uzajamno udaljavanje najvećih svjetskih privreda, počelo je nakon prošle financijske krize i, odnosno od dana propasti banke Lehman Brothers zakotrljavši sveopću financijsku krizu od kojeg se još uvijek svijet oporavlja. A, pandemija i rat koji se zahuktava snažno otežavaju, usporavaju oporavak i dovode u pitanje procese globalizacije, te po mnogima traže reviziju tržišne liberalizacije kakvu poznajemo. Ekonomsko njihalo nikad ne miruje. Treba vjerovati i očekivati da se uz posustajanje globalizacije, ne zanjiše previše u suprotnom smjeru pri ulasku u novi opći svjetski poredak-kapitalizam za sve dionike, kako govori prof. K. Schwab, kao jednom od mogućih putova, gdje globalna ekonomija se razvija u korist napretka, ljudi i planeta.

Sve veće razočaranje u državu kao zaštitnika i moderatora vlastitog življenja građani iskazuju ili političkom apstinencijom (izbori)  ili drugom krajnošću odabirom populističkih opcija čiji programi realno nisu ostvarivi u postojećem globalnom okruženju. Zbog toga postoje dvije snažne pretpostavke prema kojima bi se društveni sustavi determinirani globalizacijskim procesima mogli razvijati. To su:

-izolacionizam i jačanje država na isključivo nacionalnoj platformi

-mikroorganiziranje s potencijalom globalnog umrežavanja- ističe doc. dr. sc. Marko Šundov (doc.dr.sc. Marko Šudov: „Tromi sustavi koče razvoj“,  Glas Slavonije 14/15.05.2022.).

Kojim smjerom trebaju krenuti društveni sustavi da maksimiziraju koristi globalizacije i smanje međusobne tenzije 

Jedno od rješenja je oslobađanje potencijala mikroregija mikro organiziranjem i globalnim umrežavanjem, kaže dr. sc. M. Šundov, uz kontrolu transformacija na svim razinama društvenog sustava. U kontekstu društvenog i gospodarskog sustava mikro organiziranje je sinergija aktivnosti i djelovanja kojima se povezivanjem različitih čimbenika ostvaruju učinkoviti i efikasniji rezultati za dionike tog određenog mikro prostora.

Svjedoci smo da se sve snažnije razvijaju tehnologije temeljene na oku nevidljivim veličinama (npr. nanotehnologija), a kojima se postižu nevjerojatne promjene u svakodnevnom životu. Upravo ta činjenica potiče na promišljanje o potrebi spuštanja djelovanja unutar društvenih gospodarskih sustava na mikrorazinu. Za takvo sve važnije i sve prihvatljivije razmišljanje nekoliko je ključnih razloga, kao što su tehnološki razvoj, brzina promjena, očekivanja pojedinaca-pri ćemu svi dionici u procesu  stvaranja zajedništvom ostvaruju tražene rezultate-ostvaruju napredak.

Tijekom sedamdesetih godina 20 stoljeća Milton Friedman je znamenito proglasio „dioničarski kapitalizam“, pri čemu su se tvrtke morale usmjeriti prema ispunjenju jednog jedinog cilja – prinosa za dioničare-profit. Tijekom narednih razdoblja svi smo se mogli uvjeriti u to da složenosti i izazovi s kojima smo suočeni zahtijevaju od tvrtki da pribjegnu opsežnijem pristupu u pokušaju da postignu ravnotežu između nekoliko ciljeva. To nikako nije jednostavno, tim više što  poslovni mindset nas upućuje da sadašnje generacije poduzetnika koje moraju naći put iz ovog “brkastog vrimena“,  kao i sve koje dolaze se „lože“ na opsesiju globalnim tržištem-žele biti najbolji na svijetu, a to će moći postići samo ako prihvate novo normalno, Povratka na staro nema. To poručuje i prof. K. Schwab.

(ps/sm)