Sve učestalije financijske i političke krize ukazuju na to da postojeća globalna gospodarska politika (pazi ne „privredna“) politika treba temeljito preispitivanje i nove ekonomske modele.

Inzistiranjem na tržištu i profitu kao jedinim mjerilima kojima se ocjenjuje uspješnost nekog društvenog sustava stvoreno je ozračje u kojem se ne biraju sredstva za postizanje ciljeva. Posljedice geopolitičkih napetosti, izazvane prije svega ratom u Ukrajini, lockdownu zbog COVID-a, elementarne nepogode poput suša, poplava, energetska neizvjesnost, inflacija i još brojne druge uzročno-posljedične krize dovele su do onog neizbježnog, a čega se svi najviše pribojavaju-štednje–preispitivanja postojećeg puta razvoja i pozivanja na odgovornost, te svakog pojedinca (privatno ili poslovno) kao i mikro i makro zajednicu sve više udaljuju od harmonije života za kojem svi težimo i koju svi permanentno tražimo. To posebno dolazi do izražaja u najprogresivnijoj, ali i u najusamljenijoj na ovom svijetu – Z GENERACIJI.

Djeca generacije Z-najusamljenija generacija

Rođeni u svijetu vrhunskih tehnoloških inovacija između 1996. i 2011. godine, djeca generacije Z najprogresivnija su, na putu su da postanu najobrazovaniji, ali mozak i tijelo nisu rođeni za toliki boravak pred ekranima, ali i najusamljenija generacija do sada, koja život ne može zamisliti bez pametnih telefona i društvenih mreža. Diljem razvijenog svijeta tehnološki napredne, a istodobno ranjive mlade pripadnike  GENERACIJE Z čeka suočavanje s egzistencijalnom nesigurnošću, razarajućim klimatskim te političkim promjenama.

Znanstvenici još nemaju odgovore kako će se pretežito sjedilački način života u virtualnom svijetu Z GENERACIJE, sve više  lišen socijalnih kontakta licem u lice i kontakata s prirodom odraziti na generaciju Z, no već sada je izvjesno da im nedostaje socijalne inteligencije, ili tzv. inteligencije igrališta, ulice (opaska autora–filozofija i strategija marketinga najbolje se uči na ulici) koja im omogućava da se kasnije na samo snalaze, već s više ili manje uspjeha traže i ostvare harmoniju života.

Stoga je ovo „brkasto vrime“ još teže, tmurnije i ono pred nas stavlja dodatno opterećenje–dodatnu zadaću da otvorimo sva vrata i prozore kako bi punim plućima hrabro se suočili sa ovim krizama i vratili svijet na staze harmonije života.

Energetska kriza-imamo li rješenja

Vlade većine zemalja našle su se, u do sada, rijetko viđenim problemima, te su u potrazi za rješenjima. I naše okruženje, misli se EU i svijet, se istovremeno nosi s nekoliko kriza, od rata u Ukrajini, sankcijama prema Rusiji, nastavkom pandemije i njezinim gospodarskim posljedicama, rastućim troškovima života i računima  za energente te sa sve gorom klimatskom i okolišnom krizom. Te krize imaju različito podrijetlo, no neka su od rješenja srodna: stavljanje ljudske dobrobiti i zaštite prirode u prvi plan. Rat u Ukrajini i energetska kriza istaknuli su našu ovisnost o fosilnim gorivima, zbog čega je potreba za brzom tranzicijom na čistu, obnovljivu energiju, kao i za smanjenjem potražnje energije postala očitija nego ikad.

REPowerEU, koja je osmišljena kao odgovor na energetsku krizu, poduzima korake u pravom smjeru. No, potrebno je puno više konkretnih i provedivih mjera, ne samo što na to između ostalog upozorava i Greenpeace, nego što zahtjeva održiva budućnost, jer prirodni resursi nisu neiscrpni.

U takvom fokusu na rast ekonomskih pokazatelja, pa tako i sveukupni  rast i razvoj od pojedinca do mikro i makro zajednice zanemaruju se ostali čindbenici nužni za zdravi razvoj nekog društvenog sustava na dugoročnoj osnovi, kako bi se ostvarila harmonija života. Negiranjem svega tradicionalnog te stvaranjem mita o multikulturalnosti pokušava se nasilnim putem globalizacijske trendove nametnuti kao nešto nužno što vodi boljitku za sve dionike-stanovnike ovog planeta. Kako bi se iz globalizacijskih procesa generirao pozitivan učinak za što veći i širi sloj ljudske populacije potrebno je stvoriti ozračje iskrenog (a ne proklamiranog) poštivanja tradicionalnih vrijednosti pojedinih društvenih sustava-jednom riječju potrebno je globalizacijske procese početi graditi unutar određenih mikro lokaliteta-kao što su npr. regije. Recentna istraživanja drže da na takav način, odnosno takvim pristupom je jedino moguće izbjeći „kaos sedamdesetih“, što svojim izlaganjima i radovima prezentira Adam Tooze, suvremeni britanski povjesničar, a nas na to upozorava Viktor Vresnik u Jutarnjem listu 6.8.2022.

Cijene energije uzrokuju rast inflacije

Nakon pandemijskog šoka, koji još početkom prošle godine nije prijetio inflacijom, već globalnom recesijom, usvojene su nove i popustljivi ciljevi inflacije. Godinu dana kasnije slika je potpuno drugačija. Inflacija je ubrzala do razine neviđenih u 40-tim godinama, a analogija sa sedamdesetima ponovo vrišti s bezbrojnih komentatorskih stranica. I doista, neke sličnosti sa sedamdesetima su neosporive. I tada, kao i danas, cijene energije uzrokuju rast inflacije. Tada, kao i danas, rat remeti opskrbu.

U 2021. fiskalna i monetarna politika pomagale su potaknuti potražnju, kao što su fiskalna i monetarna politika učinile početkom sedamdesetih. Ono što nedostaje je bilo kakav održivi pritisak na razvoj stabilnog gospodarstva.

U tom kontekstu nužno je osvrnuti se na radove Hermana Dalya, bivšeg analitičara Svjetske banke i profesora emiratusa na Maryland School of Public Policy, koji upornu utrku prema ekonomskom rastu smatra pogubnom društvenom bolešću današnjice. Daly, istraživanjem posljedica kontinuiranog rasta bavi se već pola stoljeća pri čemu je razvio seriju argumenata u korist stabilnog gospodarstva- stabilne privrede, onog koji se odriče nezasitne i ekološki destruktivne gladi za rastom, prepoznaje fizička ograničenja planeta i umjesto toga trži održivu ekonomsku i ekološku ravnotežu. Ukratko, otišao je vrlo daleko od uvriježene teze kako je ekonomski rast vrijedan „ne samo zbog našeg materijalnog poboljšanja, već i zbog toga kako utječe na naše društvene stavove i naše političke institucije-drugim riječima na moralni karakter društva“. Dakle, na temeljna pitanja harmonije života.

Nekad štrajkovi, danas manipulacija medijima

Ono što analogija sa sedamdesetima zanemaruje je osnovni pomak u ravnoteži društvenih snaga. Dok su sedamdesetih odgovor na tadašnje probleme -olujno vrijeme inflacije bili štrajkovi i glasni zahtjevi za širenjem socijalne države, danas je kriza troškova života stvar medijskog izvještavanja, kampanja na Twiteru-društvenim mrežama i filantropske brige, a ne socijalnog prosvjeda ili radničke borbe. Dok Fed i ECB, podižu kamatne stope (bore se za profit) oni se i dalje nadaju da će tržište obaviti svoj posao, cijene će se smanjiti, a rast plaća ohladiti. No, to je pitanje za milion dolara, jer tržište samo po sebi ništa ne rješava – dakle moramo tražiti nova rješenja, ako želimo ostvariti harmoniju života i naraštajima kao što je Z generacija osigurati sigurnu plovidbu olujnim morem.

Dakle, sve ukazuje na potrebu žurnog redefiniranja postojećih društvenih i ekonomskih modela, te odabiranja smjera u ekonomiji smisla.

Moraju se definirati novi smjerovi za novo sutra jer povratka na staro nema. Dakle potrebno je evolucijski izaći iz segmentne profitabilnosti i prijeći na procesnu profitabilnost, pri čemu briga za prirodne resurse mora imati dominantnu ulogu.

Profitabilnost temeljena na segmentnom pristupu nije u mogućnosti (a na njoj društva uporno inzistiraju) na pravedan način raspodijeliti koristi i troškove koji se generiraju tijekom reprodukcijskog lanca.

Pravednošću do održivog razvoja

Upravo je osjećaj pravednosti ključan čindbenik na kojem se temelji dugoročni pristup održivom razvoju. Procesna profitabilnost kroz svoje cjelovito sagledavanje procesa koji se odvijaju unutar reprodukcijskog lanca nudi ravnomjerniju i uravnoteženiju preraspodjelu koristi i troška, a sve kroz prizmu utjecaja na okruženje, tj. okoliš (važan DOP). Takvim pristupom omogućava se kontinuiran i evolucijski prelazak na paradigmu u kojoj briga za prirodne resurse ima dominantnu ulogu unutar reprodukcijskog lanca. Ključ promjena determiniran je korekcijama unutar reprodukcijskog lanca jer je kontraproduktivno isključivim metodama nametati rješenja za održivost (a to uporno čini današnji „establišment“) u potrošačkom društvu kakvo danas poznajemo i koje je jedan od osnovnih čindbenika ovih turbulencija kroz koje prolazi današnje društvo.

Promjena svjesnosti pojedinca (sadašnjeg i budućeg potrošača – Z generacija) ključni je proces koji se ne može dogoditi preko noći jer kultura nesmiljene potrošnje nastajala je dugo i kontinuirano je poticana kao nužnost u razvojnom procesu društveno–ekonomskih sustava.

Zato reverzibilan proces ponovnog vraćanja u okvire održivosti–harmonije života s potencijalima prirodnog kapitala nije nešto što se može dogoditi odjednom. Upravo pristup procesne profitabilnosti može ponuditi jedno od rješenja „mekanog“ prelaska na kulturu življenja usklađenu s principima održivog razvoja –harmonije života.

HARMONIJA ŽIVOTA

To je vno ča svi sanjivamo, to je vno za čim u životu svi čeznemo.

Harmonija je prava medežija za dušu i tilo.

Harmonija je srića, mir i veselje ća nas nosi, ća nas diže i kuraj daje.

Kako je lipo u naručju harmonije na bilin oblakima sriće okolo letiti i cili svit voliti.“

M. I. Perica, zbirka Brkasto vrime, Zagreb 2021.