Poljoprivreda je gotovo od samih početaka projekta europskog udruživanja zauzimala izuzetno važan dio zajedničkih politika Europske zajednice, a pogotovo Unije. Danas, više od polovice budžeta Europske unije izravno je povezano s poljoprivredom i ribarstvom, uglavnom kroz različite vrste potpora, iako je zajednička poljoprivredna politika neočekivano brzo nakon uvođenja postigla svoj cilj - visoku samodostatnost, odnosno viškove proizvedene hrane. Svojevrsna pat-pozicija traje već desetljećima i teško da će ju ijedna Europska komisija promijeniti.

Baš kao što će se teško dogoditi da se tu i tamo neke odluke EU birokracije pretvore u promašaj. Primjerice, dok je godinama sve poznato u vezi štetnosti pesticida za ljudsko zdravlje, Europska komisija je tek ovo ljeto, u sklopu ambiciozne strategije “Od polja do vilice” (poljoprivredni dio Zelenog plana) odlučila stati na kraj još uvijek snažnom korištenju pesticida u zemljama-članicama.

Europska unija do 2030. godine želi na svom teritoriju smanjiti-prepoloviti uporabu pesticida. Pri tome će svaka članica dobiti svoj dio obveza, i to u rangu smanjenja od 35 do 60 posto, ovisno o veličini uporabe pesticida u razdoblju 2015.-2017., odnosno razdoblju 2011.-2013. 

Ukoliko i ovo pojednostavljeno tumačenje zvuči komplicirano i pomalo nelogično, niste pogriješili. Ukratko, svaka zemlja zapravo bi sebi mogla nametnuti pogodniji nivo smanjenja, bez obzira na proklamiran, 50 postotni statistički cilj na razini cijele Unije. Nova direktiva o pesticidima tako uspijeva nadmašiti prethodnicu iz 2009., koja je, uglavnom, samo konstatirala problem uporabe pesticida. Istini za volju, stvar će malo popraviti tehnički detalji same provedbe direktive, koji su usmjereni na što jasnije definiranje načina (metode) mjerenja smanjenja. Ako će se već moći izabrati različite startne pozicije, barem bi se prolazno vrijeme svima trebalo mjeriti jednako.

Ono što pak treba imati na umu jest činjenica kako i uspješna provedba smanjenja upotrebe pesticida neće ukloniti naš svakodnevni doticaj s njima. Višegodišnja upotreba izuzetno otrovnih kemijskih supstanci na poprilično je mjesta u Europi ostavilo duboke tragove. Primjerice, atrazin, koji je u Uniji zabranjen 2004. godine, još uvijek se može pronaći prilikom testiranja tla i vode. I sve bi bilo u manje-više u redu da se preparati koji sadrže atrazin još uvijek licemjerno proizvode od strane EU kompanija i uredno prodaju zemljama koje nisu članice Unije.

Prema švicarskoj udruzi Public Eye, samo u 2018. godini europski agrokemijski divovi su izvezli 80.000 tona unutar EU zabranjenih pesticida i to dobrim dijelom u zemlje koji će, po sistemu “sve se vraća, sve se plaća”, te iste pesticide upotrijebiti u proizvodnji možda čak onih egzotičnih kultura koje imaju veliku potražnju na EU tržištu. Etički, socijalni i birokratski propust, ali i prilika da europski sustav sigurnosti hrane RASF pokaže svoji vrijednost. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati.

Anđelko Brezovnjački