Danas, u međunarodnoj praksi najrazvijenijih država, više nije rijetkost da se pojedini poslovi obavljaju kod kuće, umjesto da radnik svakodnevno dolazi na rad u prostorije poslodavca. Ovakav način rada jedan je od pojavnih oblika sve veće „fleksibilizacije“ radnog odnosa i radnog mjesta, koji je u velikoj mjeri omogućen tehnološkim razvojem.

Međutim, takav način rada neće biti moguć u onim slučajevima kada opis poslova zahtijeva da radnik bude kontinuirano na radnom mjestu kod poslodavca, kao što je primjerice rad sa strankama, rad koji zahtijeva interakciju više suradnika pri čemu uporaba sredstava komunikacije ne bi bila svrsishodna i sl.

Zakonski okvir

Mogućnost rada kod kuće u naše radno zakonodavstvo uvedena je još izmjenama i dopunama starog Zakona o radu iz 2003. godine. Slično rješenje preuzeto je i u novom Zakonu o radu („Narodne novine“, broj 149/2009, 61/2011 i 82/2012; u nastavku teksta: Zakon), pri čemu je rad radnika kod kuće obuhvaćen zakonskim pojmom obavljanja posla na izdvojenom mjestu rada. U čl. 15. Zakona određuje se obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu na izdvojenom mjestu rada.

Sadržaj ugovora o radu na izdvojenom mjestu rada

Sukladno čl. 15. Zakona, ugovor o radu sklopljen u pisanom obliku, odnosno potvrda o sklopljenom ugovoru o radu za obavljanje poslova kod kuće radnika, ili u drugom prostoru koji nije prostor poslodavca, u prvom redu mora sadržavati uglavke određene u čl. 13. st. 1. podstavku 1.-9. Zakona, kao i bilo koji drugi ugovor o radu. Na ovaj ugovor na odgovarajući se način primjenjuje i odredba čl. 13. st. 2. Zakona, prema kojoj se umjesto Zakonom točno određenih uglavaka (o trajanju godišnjeg odmora, o dužini otkaznih rokova, o plaći i dodacima na plaću te o trajanju redovitog radnog dana, ili tjedna) može uputiti na odgovarajući zakon, drugi propis, kolektivni ugovor, ili pravilnik o radu, koji uređuje ta pitanja. Posebnost ugovora o radu na izdvojenom mjestu rada je u tome što osim ovih općih uglavaka, ovaj ugovor mora sadržavati i dodatne uglavke o:

- dnevnom, tjednom, ili mjesečnom vremenu obvezne nazočnosti radnika na mjestu rada;

- rokovima, vremenu i načinu nadzora rada i kvalitete obavljanja poslova radnika;

- strojevima, alatima i opremi za obavljanje poslova koje je poslodavac dužan nabaviti, instalirati i održavati;

- uporabi vlastitih strojeva, alata i druge opreme radnika i naknadi troškova u svezi s time;

- naknadi drugih troškova radniku vezanih uz obavljanje poslova;

- načinu osposobljavanja i stručnog usavršavanja radnika.

To što se rad radnika odvija kod kuće ne smije značiti njegovu diskriminaciju u odnosu na druge radnike koji rade u prostorijama poslodavca. Tako je u čl. 15. st. 3. Zakona određeno kako plaća radnika s kojim poslodavac sklopi ugovor o radu na izdvojenom mjestu rada ne smije biti utvrđena u manjem iznosu od plaće radnika koji u prostorijama toga poslodavca radi na istim, ili sličnim poslovima. Zakonom je mogućnost sklapanja ovog ugovora ipak u nekim slučajevima ograničena.

Cijeli članak pročitajte u novom broju časopisa Direktor, broj 9, rujan 2012.
Autor: Božo Prelević, dipl. iur.