BLOG

Jeste li čuli za Eckharta, nekoć utjecajnog kršćanskog mislioca i mistika iz 14. stoljeća, koji je prvi raspravljao o razlici između postojanja utemeljenog na “imati” i onog na “biti”. Upravo je on ne tako davno, potkraj prošlog stoljeća, kada su se zbrajali odjeci i zaključci društveno i teorijski burnih šezdesetih nadahnuo Ericha Fromma, najplodnijeg teoretičara tzv. frankfurtskog kruga, da 1976. godine napiše kultnu knjigu “Imati ili biti”.

Generacije koje su odgajane u duhu kritike kapitalizma naizust su znale da je trošenje oblik imanja u industrijskom društvu obilja, da trošenje ublažava tjeskobu jer ono što imamo ne može nam biti oduzeto, ali istodobno zahtjeva sve veće trošenje jer umjetno stvorene potrebe nikad ne mogu biti zadovoljene, pa dolazimo do formule: jesam = ono što imam i ono što trošim.

Dodajmo tome i uskršnjo-božićno potrošačku logiku: ako ne trošimo, trgovine neće trebati puniti police, znači niti nabavljati robu, a onda niti tvornice neće proizvoditi nove proizvode, pa će imati višak radnika, koje će otpustiti, što dovodi do sloma gospodarstva.

Ljudi današnjice misle da jučer ne postoji. Svijet oko nas postao je (po treći puta u posljednjih stotinu godina) znanstveno monoton i ljudi misle da nas ništa više ne može iznenaditi. Za mojeg sina i njegovu generaciju (to su oni rođeni 90-ih godina 20. stoljeća) internet, DVD filmovi, glazba na i-podu i mobiteli postojali su oduvijek. Za moju generaciju (to su oni čije se godine vrte oko broja pedeset) kućna pomagala postala su dio svakodnevnice, a nekadašnji česti nestanci struje samo su dio sve blijeđih slika iz djetinjstva. Tehnologija nas nastoji uvjeriti da nemamo više nikakvih dodirnih točaka s našim precima i da smo konačno dostigli ono duhovno u nama. Jesmo li?

Ništa se nije promijenilo

Čovjek kamenog doba ili ranog srednjeg vijeka imao bi razloga za strah kada bi se našao usred suvremenog grada. I naši rođaci sa sela teško se snalaze u gradskim gužvama, a kamoli neće rođaci iz prošlosti. Samo sto godina razdvaja doba elektriciteta od doba pare, a viktorijanski inženjer ne bi dugo živio kada bi, guranjem žice u utičnicu, pokušao saznati što pokreće televizor ili računalo. Ponor između dviju tehnologija, čak i kada se radi o treptaju vremena (jedno ljudsko stoljeće nije niti treptaj u vremenu svemira), može biti tako velik da može postati smrtonosan.

Tehnologija koju poznajemo dostupna je, ovisno o svojim oblicima, više (ako govorimo o električnoj energiji, automobilu, boci Coca Cole ili mobitelu) ili manje (ako mislimo na primjenu nanotehnologije u kirurgiji) većem dijelu od nešto više od 6 milijardi ljudi na svijetu. Nejednakosti su vidljive u posljedicama koje globalizacija ostavlja na pojedince ili narode. Ipak, kada govorimo o čovjeku, neovisno o razdoblju povijesti ili dijelu zemaljske kugle na kojem živi ili je živio, možemo zaključiti da se ništa nije promijenilo.

Razlog zašto dio ljudi u zemljama koje se nazivaju razvijenima mirnije živi nego prije stotinjak godina naziva se ekonomsko blagostanje. Jedan od mojih profesora na ekonomskom fakultetu u Zagrebu lijepo je jednom rekao: Ekonomija, poštovane kolegice i kolege, počinje s vašim praznim želucima. Tek kada ih napunite, spremni ste za nešto više. I to je to. Jedini razlog zašto su stanovnici razvijenih zemalja manje agresivni od stanovnika nerazvijenih zemalja je taj što su sigurni da će im svako jutro, od rođenja do smrti, započeti s punim želucem. Kada bi se, nekako, izjednačili sa siromašnim stanovnicima Zemlje ne bi im trebalo puno da preuzmu obrazac ponašanja i agresivno se bore za svoj komad kruha.

Slobodni smo kad se oslobodimo stvari

Emocije koje čovjeka čine čovjekom ostale su iste od pamtivijeka do danas. Tehnologija je samo tanka kora leda nad uzavrelim kotlom emocija pećinskog čovjeka koji čuči u nama. Ne vjerujete? Prošećite do nogometnih stadiona razvijenih Europskih zemalja u vrijeme derbija i nepogrešivo ćete naletjeti na grupe zapjenjenih, mržnjom opsjednutih i na tučnjavu, pa i ubojstva spremnih "navijača"? Jeste li se ikad našli pored dvije žene kojima je zapao za oko posljednji komad odjeće osjetno snižene cijene u vrijeme velikih rasprodaja, a one se ne mogu dogovoriti koja je prva spazila (i u ruke uzela) upravo taj komad? Sjećate li se histerija i navala kupaca na svaki novosagrađeni trgovački objekt u Hrvatskoj kao da je dvorac koji se treba osvojiti?

Rečenica po kojem pamtim mog djeda glasila je:Sve što imaš mogu ti uzeti, samo ne mogu ono što znaš i ono što si vidio.

Majstor Eckhart govorio je da uistinu slobodni možemo biti samo kada smo slobodni od vlastitih stvari i vlastitih djela, misleći pritom na to kako bismo se trebali osloboditi žudnje, kako za predmetima, vlasništvom, ritualima, tako i za znanjem, mislima, a naposljetku i samim Bogom. Meister Echart tako tvrdi da je svaka vezanost nesloboda i piše: Ljudi ne bi trebali brinuti o onome što rade već više o onome kakvi su. Ako su oni i njihovo ponašanje dobri, tada su njihova djela sjajna. Ako su pravični, tada je pravično i ono što rade. Ne bismo trebali smatrati da je svetost zasnovana na onome što radimo već više na onome što jesmo, jer nisu naša djela ono što nas čini svetima, već mi činimo naša djela svetima. No, koga to danas još zanima?

Šopingholija

Kažu da danas 15-ak milijuna Amerikanaca pati od kompulzivnog šopinga, a posljednjeg desetljeća prosječno zaduženje na kreditnim karticama poraslo je više od sto pedeset  posto. Šopingholija se svrstava u kategoriju poremećaja poput alkoholizma, osvisnosti o drogama ili kockanju. Kompulzivni šoperi imaju razvijenu dijagnostiku, podvrste poremećaja (npr. blagdanski, bipolarni, depresivni), razrađenu psihoterapiju, specijaliste za liječenje (čak i on-line!), grupe za potporu, stručnu literaturu te istraživanja s lijekovima (antidepresiv Celexa) i sl.

Naposljetku, ne manje važno, šopinholija je postala važna i propulzivna književna tema posljednjeg desetljeća. Same šopinholičarke najviše je proslavila ipak jedna Britanka, Sophie Kinsella, stvorivši lik Rebecce Bloomwood koja je stalno u dugovima jer jednostavno ne može odoljeti lijepim stvarima (naravno, nepotrebnim), jedinstvenim prilikama (ah, te rasprodaje i sniženja), investicijama u budućnost (zanosno donje rublje za novog dečka), ili zato što to zaslužuje, može nekome darovati, vratit će ako se predomisli, a više ništa i neće kupiti, nikad… Za sve životne tuge i nevolje (prouzročene i opomenama iz banke) može se utješiti jedino tako da sebi kupi nešto, barem neku sitnicu.

Činjenica je da od šopingholije više pate žene nego muškarci, te da se kupnjom često nastoji popuniti emocionalna praznina, tjeskoba, strah, frustracije, kao i da kupujući poželjne stvari stvaramo iluziju uspjeha i sreće. Daleko od toga da bi Kinsella išla u takvu analizu junakinje (jer onda ne bi bila tako planetarno uspješna s knjigama o dogodovštinama šopingholičarke Becky), ali činjenica je da je i tim zabavnim štivom odlično pogodila vladajući duh kolektivnog konzumerizma i tajne strasti kupnje stvari koje nam doista ne trebaju. (Nek` se nabaci kamenom onaj tko NIKAD nije kupio nešto samo zato što je bilo povoljno i hercig!).

dr.sc. Saša Petar
sasa@sasapetar.com
www.statusprosper.com