Godine 1973. u časopisu „American Psychologist“ izašao je članak američkog psihologa Davida C. McClellanda pod nazivom Testiranje kompetencija, a ne „inteligencije“ (Testing for Competence Rather Than for „Intelligence“). Već samo stavljanje pojma inteligencije pod navodnike je znakovito. U njemu McClelland podvrgava oštroj kritici tadašnju veliku sklonost testiranju intelektualnih predispozicija u američkom školstvu i upravljanju ljudskim potencijalima.

Pita se posjeduju li ova testiranja proklamiranu valjanost tj. jesu li dobri prediktori buduće uspješnosti studenata i zaposlenika te je li njihovo korištenje korisno za društvo u cjelini. Pitanje je zapravo vrlo ozbiljno, navodi McClelland, jer uspjeh na ovakvim testovima između ostalog o(ne)mogućuje nastavak u određenoj vrsti obrazovanja.

Navedenim dilemama pridružuje svoja vlastita mišljenja i saznanja te raspravlja o rezultatima istraživanja koja potkrepljuju nesvrsishodnost testiranja intelektualnih sposobnosti i konsekventno se osvrće na moguću štetnost koju odabiranje strogo na osnovu rezultata takovih testiranja može imati po društvo. 

Testiranje kompetencija, a ne „inteligencije“

McClelland se kao pedagog i član znanstvenih asocijacija pobunio i ranije. Zaintrigirala ga je usporedba životnih uspjeha njegovih bivših studenata te učenika/studenata uopće s njihovim akademskim uspjehom (ocjenama za studijske rezultate). Ustanovio je na osnovu analize povezanih istraživanja da ne postoji bitna razlika u životnoj uspješnosti. Razlika koja je ustanovljena ticala se razine obrazovanja, no nije postojala signifikantna razlika između akademski različito uspješnih učenika/studenata unutar iste obrazovne razine. Ono što je utjecalo na životne rezultate nekih lošijih učenika bila je nemogućnost njihovog daljnjeg obrazovanja, a time i niža razina obrazovanja pa i manja šansa za dobivanje boljeg posla.

No, uspješnost učenika unutar obrazovnog sustava pokazivala je povezanost s uspješnosti na testovima intelektualnih sposobnosti. Studije su pokazale značajnu korelaciju uspjeha na ovim testovima s akademskim uspjehom, no nikako i s uspjehom u poslu ili drugim oblastima života, naveo je McClelland.

Testovi intelektualnih sposobnosti povezani su s uspjehom u školi (radi se o sličnoj vrsti zadataka i prvi su testovi inteligencije nastali na osnovu analize školskih obaveza), a on je bitno povezan s pripadnošću društvenoj grupi. Ništa od toga ne mora biti dobar prediktor uspjeha ili neuspjeha u obavljanju radnih zadataka. Budući je procjena radnika (performance management) te zapošljavanje dodatno opterećeno subjektivizmom procjenitelja i društvenom segregacijom, sve ovo čini ovu problematiku još složenijom. 

Cijeli članak pročitajte u novom broju časopisa Poslovni savjetnik, broj 89, rujan 2012.
Autor: Petra Malešević