U samo praskozorje Renesanse (koja označava ponovno rođenje kulture, tehnologije i ideja u Europi), kada su nanovo otkrivena i s žudnjom proučavana monumentalna djela grčkih filozofa, poput Platona i poglavito Aristotela i kada je novi duh mentalnog oslobođenja zauvijek izmijenio same temelje “Starog kontinenta”, 15. travnja 1452. u malom selu pokraj talijanskog grada države Firence, rođen je dječak po imenu Leonardo da Vinci. Kao izvanbračni sin seoske žene i oca koji se samo osam mjeseci nakon njegovog rođenja oženio firentinskom nasljednicom maleni Leonardo danas bi se teško mogao nazvati pripadnikom “zlatne mladeži”, a izgledi za uspjeh mogli bi mu se klasificirati kao “nemoguća misija”.

Siromašan, svjetlosnim godinama udaljen od izvora znanja koje su u to vrijeme bili raskošni dvorovi imućnih veleposjednika i tamne hladne sobe samostana iz kojih je dopirao prigušeni zvuk umornog pera koje reproducira još jednu stranicu „Svete knjige“, maleni dječak, morao se osloniti na čudesne spoznaje vlastitog duha. Formalnog obrazovanja nije imao,  a tada obvezni, latinski jezik, naučio je tek kao odrastao čovjek. Radoznao, kao i svako dijete, otvorenih, znatiželjnih očiju, istraživao je svijet oko sebe, promatrao ljude i prirodu, te učio od životinja. Naučio je najvažniju lekciju, lekciju koju bića što ih nazivamo bezrazumnim dugim lancem evolucije prenose milijunima godina s pokoljenja na pokoljenje. Prilagodba. Ne narušiti ekosustav, koji ti daje život, promijeniti se s novonastalim zahtjevima okoline i preživjeti.

(PS/Z.R.)

Naslov članka: Kameleon...

Autor: Darko Balaš

Izvor: Poslovni savjetnik br. 135 str. 10.-11.

Poslovni savjetnik pratite putem Facebook/LinkedIn/Twitter