Volite li iskreno svoj posao ili ga samo radite iz navike? Većina ljudi vjeruje da je dovoljno biti dobar profesionalac, posao je težak rad, znanje i struka, u njemu nema i ne smije biti emocije, strasti, ljubavi ili veselja. Slažete li se s tim? Ili možda ne? Poanta je u tome da uvijek radimo ono u što vjerujemo. Onako kako razmišljamo, tako ćemo se i ponašati!

Pred desetak godina napravili smo istraživanje koje se temeljilo na različitim pristupima radnom danu. Krenulo je od ankete ljudi koji svakog dana ujutro putuju na radno mjesto. Pokušali smo saznati s kojim od ova dva «filma u glavi» svakodnevno dolaze na posao:

• Prvi film: Oh, još jedan mučan dan u kojem moram provesti osam sati sa suradnicima koji su idioti, idu mi na živce i uglavnom se stalno svađamo. Ništa bolji nije niti taj kreten od mojeg šefa. Ne prepoznaje moje vrline već me maltretira nesuvislim naredbama i iživljava se na svima nama. Uz sve to posao je mukotrpan, loše organiziran i dosadan, a međuljudski su odnosi katastrofalni… Dao Bog da sam na bolovanju!

• Drugi film: Jedva čekam svakog jutra doći među ljude koji me cijene i vole, na poslu koji je sadržajan, zanimljiv i izazovan. Najbolja je stvar što imam šefa koji prepoznaje i cijeni moje vrline, omogućavajući mi da se stalno razvijam i napredujem. Nudi mi stalno nove izazove i pohvali me kad god nešto uradim dobro… Radni dan mi naprosto proleti. Obožavam svoj posao, on mi je kao hobi!

Kakva je vaša radna okolina i njena kultura? Odgovara li jednom od ova dva scenarija ili je negdje u sredini? Većina ljudi iskreno će priznati da im je uobičajena radna okolina nalik na prvi film. Poslovni svijet je okrutan, tržište je nalik na ratno stanje, konkurencija je sve jača. Samo opaki i grubi preživljavaju. Zato većina ljudi oko nas vjeruje da nije moguće ostvarivati idiličnu radnu okolinu u kojoj bi ljudi obožavali svoj posao i istovremeno bili uspješni.

Ground zero

No mora li uistinu biti tako? Je li normalno na poslu biti okružen stvarima koje privatno ne volimo: loši međuljudski odnosi, manjak pažnje, mržnja ili ravnodušnost, sukobi, strah, kontrola, nadgledavanje, manjak povjerenja, pohvale i pozitivne emocije? Zašto, umjesto toga, na radnom mjestu ne bi bili okruženi emocijama koje cijenimo u obitelji, prijateljstvu, sportu, umjetnosti i svakodnevnom životu, a to su: ljubav, poštovanje, timski duh, nježnost, dobrota, harmonični međuljudski odnosi, poticanje, povjerenje, pohvala i inicijativa?

Odgovor je u kulturi kojom smo okruženi. Naši roditelji, treneri, šefovi, profesori, svi koji su nas oblikovali, odgajali i utjecali na nas, uglavnom prihvaćaju prvi film kao prirodno stanje svakodnevnice jer nisu navikli na bolje. Umjesto škole, obitelji i poduzeća temeljenih na strahu, nemoguće im je zamisliti poduzeće, obitelj ili školu temeljene na ljubavi. Svi znamo da osobe koje se dobro osjećaju, mnogo bolje rade. Ljudi koji ne vole svoj posao, svojeg šefa, svoje klijente ili svoje suradnike, kandidati su za bolnicu jer ih razdire stres, kandidati su za fotelju psihoanalitičara jer su nesretni i pate od osjećaja beskorisnosti, kandidati su za bolesti ovisnosti. PS/SŠ

Autor teksta: Velimir Srića

Izvor: Poslovni savjetnik br. 150

Ostatak teksta pročitajte klikom na PDF ikonu