Prije 15-ak godina prevodeći i moderirajući predavanje američkog govornika Randy Gagea, autorica ovog teksta je došla u prilično neugodnu situaciju kada je na američkom engleskom u tadašnjem hotelu Intercontinental pred nekoliko stotina ljudi gost-govornik izjavio upravo to - da odijelo čini čovjeka.

Na našim je prostorima tada bila daleko poznatija gotovo identična izreka – „Odijelo ne čini čovjeka“. S dodatkom onog famoznog „ne“ koje u potpunosti mijenja značaj izrečenog, ta je izjava zvučala prilično „bogohulno“. Kako je, to izrečeno na jeziku koji je većina nazočnih relativno dobro razumjela, autorica je zamolila govornika da objasni tu svoju, tada - smjelu, tvrdnju.

Malo zatečen zbog sraza dviju različitih kultura, gost-govornik je pokazao na sebe – svoje cipele, odijelo, košulju, kravatu i upitao nazočne koliki postotak njega, izuzev odjeće i obuće, stvarno vide. Odgovor je bio između 5 i 10 posto, tj. konkretno - vrat, lice, šake... To je ujedno bio i točan odgovor jer „naša druga koža“ - odjeća, obuća, detalji… čini oko 95 posto pojavnosti. Većina sudionika tog događanja je ostala prilično zatečena tom činjenicom te se o njoj diskutiralo tijekom pauza u predvorju. Pri tome je izgledalo kao da za mnoge od prisutnih više ništa (vezano uz temu pojavnosti ili imidža) neće biti kao prije jer su na svoju pojavnost počeli gledati onako kako ih vide drugi - tj. očima svojih suradnika, nadređenih, klijenata…Zaključak je bio, da iako odijelo ne čini čovjeka, ipak stvara/ čini velik dio dojma o njemu, tvrtki i djelatnosti koju predstavlja te (u međunarodnim poslovnim kontaktima) zemlji i regiji iz koje dolazi.

O čemu se zapravo radi?

Htjeli mi to ili ne i sviđalo se to nama ili ne, većina ljudi jedni druge dominantno doživljavaju vizualno, tj. 55 posto tog doživljaja je – slika/ imidž osobe. Riječ je o pojavnosti koja nadjačava riječi i način na koji smo ih izrekli (glas i glasovne ekspresije). To možemo i sami provjeriti i pokušati se prisjetiti nekog novijeg susreta te detalja koje smo prve zapazili i duže zapamtili. Bila je to upravo nečija odjeća, dodaci, frizura-boja kose, čistoća/njegovanost lica, opći dojam svježine ili umora itd.

Dakle, stvari su prilično jasne i jednostavne – odjeća (obuća, dodaci…) je naša druga koža i zaista, posebno u poslovnom svijetu, to ne bi trebalo negirati. Naravno puno toga ovisi o vrsti posla koji radimo. U nekim poslovima (daleko od očiju klijenata) možda i nije presudno kako smo odjeveni i općenito uređeni, dok je u onima okrenutim ljudima, u tzv. kontaktnim zanimanjima, to kritično važno i može predstavljati razliku između uspjeha i neuspjeha.

Stoga, nije praktično da zbog vlastitog komfora – jer se u nekoj odjeći ili s nekom frizurom „baš dobro osjećamo“, poslati krivu poruku i možda si minirati mogućnost dobivanja nekog posla ili napredovanja u postojećem. U mnogim razvijenijim zemljama mlade poslovne ljude pripremaju za to tijekom obrazovanja, pa polaznici određenih, posebno prestižnih škola i sveučilišta imaju uniforme na koje su ponosni jer one pokazuju njihovu pripadnost određenoj obrazovnoj ustanovi. Stoga, kada krenu u stvarni poslovni svijet, nemaju traume vezane uz „gubitak individualnosti“ ili „odricanje od ideala izražavanja slobode izbora“ (u ovom slučaju odjeće). Ulazak u poslovna odijela samo je normalni nastavak na učeničke i/li studentske uniforme i slijed onog što su naučili tijekom školovanja.

Današnja ponuda poslovne odjeće je i na našim prostorima relativno bogata. Ima je u raznim modelima i podstilovima (u sklopu dominantnog poslovnog stila) sa zanimljivim, a opet poslovnim detaljima. Tako se mladi poslovni čovjek/ žena može osjećati i dalje mladim i „svojim“, a ujedno i usklađenim s poslom koji obavlja i okolinom u kojoj djeluje.

Kroz radionicu na naslovnu temu, sudionici će proći kroz 20-ak pitanja na koje će dobiti i neke neočekivane odgovore koji će im poslužiti u ciljanijem biranju odjeće za uspjeh/ dress for success. (A.Č./PS)

Autor teksta: Marija Novak Ištok

Izvor: Poslovni savjetnik br. 136