Ponovno su sunčani dani, nakon kiše i sivila obasjalo nas je sunce. To sunce kao da malo prekriva ovu nervozu i zloću koja se sakriva među ljudima.
Neki dan sam imala nezgodu, potrčala sam za autobusom i napukao mi je mišić, zanemarila sam bol i nastavila svojim putem, ušla u drugi autobus, počelo mi je biti slabo, pa sam izašla van iz njega, sjela na klupu da malo dođem sebi i pala u nesvijest i to ne jednom nego dva puta.
Kroz godine terapeutskog rada i brojne transformacije kod svojih klijenata, susrela sam se s mnogim tegobama i bolovima u njihovim životima, koji su se nalazili u različitim dijelovima tijela i duše.
Gledam ovih dana po Faceu, hrpa ljudi je već okitila bor, Božićni je ugođaj, malo je i snijega palo pa je sve kao lijepo i svi djelujuju sretni.
Ovih dana sam dosta govorila o granicama tolerancije nečijeg ponašanja i postavilo se pitanje: gdje počinje, a gdje završava ta famozna granica u nekom odnosu?
Postoje ti neki dani kada se svi osjećaji skupe na hrpu i plešu neki svoj ludi ples, od nemila do nedraga, traže svoje mjesto u tvojoj glavi i bore se kao lavovi tko će dulje ostati na poziciji.
Koliko puta ste se odrekli u nečega ili nekoga radi ljubavi? Jer njega ili nju smetaju vaši prijatelji, netko iz vaše obitelji, možda čak i vaša djeca. Poskrivećki ste se družili s njima i izmišljali vrijeme za sebe i njih dok je druga strana u punini vodila svoj život. Čudan osjećaj, zar ne?
