Koliko propuštamo ZARADITI?
Većina managera kojima postavim gore navedeno pitanje rijetko kao prognozu daje dvocifrene brojke postotka rasta. Pretpostavljam kako bih takav odgovor dobio i da sam isto pitanje mogao postaviti managementu Kinematografa Zagreb 2003. godine. Vjerujem da bi oni svaki rast smatrali dobitkom na lutriji jer su više bili orijentirani tome kako umanjiti pad posjeta i prometa. Ukoliko bi razgovor skrenuo na razloge za takve planove, dobio bih “objektivne” razloge poput “Ljudi više ne idu u kina”, “Karta je preskupa”, “Svi sada gledaju filmove kod kuće na videu ili DVD-u”, “Ma, ljudi nemaju ni za kokice, a kamoli za kino ulaznicu”! I tada, tijekom 2003. na hrvatsko tržište ušao je Cinestar i otvorio svoja prva kina.
Odjednom su dvorane bile pune ljudi koji su preko noći ponovno otkrili kino i željeli se zabaviti gledanjem najnovijih blockbustera u ugodnom i udobnom ambijentu. Ljudi kojima karta, 50 ili 100 posto skuplja od one u Kinematografima nije bila preskupa. Ljudi koji su osim za kartu potrošili još otprilike isto toliki iznos novaca na kokice i ostale grickalice i pića. Ljudi koji su, usprkos tome što su posjedovali kod kuće video ili DVD player, filmove bili spremni pogledati i na velikom ekranu.
Kada bismo usporedili promete dvorane Kinematografa i Cinestara istog kapaciteta, razlika u prometu u korist Cinestara ne bi bila 1% ili 5%, već otprilike toliko puta veća. A o profitabilnost da i ne govorimo. Isti grad, isti potencijal. Netko je napravio značajan rast u prometu i profitabilnosti maloprodajnog mjesta u situaciji u kojima su drugi vjerovali da je najbolje što se može napraviti - usporiti pad.
(PS/Z.R.)
Naslov članka: Koliko propuštamo ZARADITI?
Autor: Tomislav Bekec
Izvor: Poslovni savjetnik br. 135 str. 40.
