Svako toliko se u poslovnom svijetu pojavi neka spasonosna vještina o kojoj se onda intenzivno priča i svi je navode kao nešto što se itekako traži. Timski rad, fleksibilnost, proaktivnost, agilnost, multi-disciplinarnost, pozitivnost, kreativnost, inovativnost pa se tako i sposobnost multitaskinga prije nekog vremena našla na tom popisu.

Većini žena smiješno je kad je na razgovoru za posao pitaju je li sposobna za multitasking odnosno tu famoznu višezadaćnost. Jer većina žena može držati dijete na boku dok miješa jelo na peći, pri tome ramenom pridržavati telefon i voditi smisleni razgovor s prijateljicom i još točno čuti da je perilica završila ciklus centrifugiranja i da je treba isključiti. Za razliku od muškaraca koji moraju zastati s razgovorom dok nešto traže u hladnjaku i nastaviti tek kad to pronađu i zatvore hladnjak. U ovo sam se osobno uvjerila nebrojeno puta.

Jesmo li sposobni za višezadaćnost?

Bez obzira na te razlike, pitanje je jesmo li kao ljudska bića uopće sposobni za višezadaćnost? Odgovor je, i jesmo i nismo. Evolucija se pobrinula da možemo istovremeno i disati i hodati i razgovarati. Disanje i hodanje su u dubljim sferama mozga, razgovor je u višoj sferi, no u toj višoj sferi ima mjesta samo za jednu aktivnost.

Ono što još možemo, i u čemu su žene tako dobre je vještina brzog prelaska s jednog zadatka na drugi. Zbog toga manje pažljivom promatraču izgleda kao da radimo više stvari u isto vrijeme.

Moja kćer i ja možemo hodati gradom, mimoilaziti se s prolaznicima i napreskokce voditi razgovor o doslovno pet paralelnih tema i još primijetiti kad je ona druga krajičkom oka pogledala nešto u izlogu kraj kojeg upravo prolazimo i onda komentirati to u izlogu i pri tome ta druga shvati da se komentar odnosi na ono što je u izlogu, a ne na temu koja je bila u zadnjem komadiću razgovora.

Neke aktivnosti stvarno idu skupa. Možemo slušati radio i istovremeno prati posuđe. Nakon dugogodišnje prakse, pranje posuđa je gotovo pa automatska radnja. Ali ne možemo čitati knjigu i slušati radio. I nema nikakvog smisla pokušavati malo čitati knjigu malo pratiti program na radiju. To bi nam samo stvorilo zbrku u glavi.

Je li multitasking uopće potreban?

Drugo važno pitanje je je li obavljanje više zadataka paralelno uopće potrebno odnosno je li nam korisno. Ako nije, riješimo ga se.

Evo kako stvari stoje. Za svaki zadatak za koji upotrebljavamo više razine mozga treba nam neko vrijeme da uronimo u njega. Da se potpuno usredotočimo i počnemo proizvoditi rezultate. I zato svaki put kad se prebacujemo s jednog složenog zadatka na drugi gubimo tu usredotočenost i u tom trenutku velika je šansa da nam pozornost privuče nešto drugo, neki mail koji je upravo stigao, poruka na mobitelu ili kolega koji upravo prolazi pored našeg stola. Pa nas to onda odvuče u smjeru u kojem nismo željeli ići i potroši nam vrijeme. A nakon toga teško je vratiti se na onaj prvi zadatak ili prijeći na neki drugi važni zadatak. Što sve skupa proizvodi veliki stres te zapravo dovodi do manje obavljenog posla, manje učinkovitosti, umara nas i postajemo nezadovoljni. A nezadovoljstvo je to koje povećava našu potrebu za odmorima. Dok god sa zadovoljstvom radimo na nekom zadatku, ne osjećamo umor, zar ne?

Proizlazi da je učestalo prebacivanje s jednog složenog zadatka na drugi zapravo gubitak vremena. Kod svih složenih zadataka treba maknuti sve drugo na stranu i posvetiti se samo tome zadatku dok ga ne dovedemo do kraja ili barem do neke točke gdje vidimo konkretne rezultate i možemo zastati te zabilježiti do kud smo došli kako bismo lakše nastavili jednom kad opet dođe na red.

Što je onda rješenje?

Čini li vam se da vam je život kaotičan, možda je razlog upravo pokušaj obavljanja više stvari paralelno uz nedostatak jasnih prioriteta i jasnog praćenja napretka.

Rješenje je, upoznajte sebe. Promatrajte se. Promatrajte što radite, kako to radite i kako se pri tome osjećate. Utvrdite do koje razine ste sposobni za obavljanje više zadataka istovremeno kao i koji su to zadaci. Prepoznajte i kombinacija kojih zadataka vam uzrokuju previše stresa. Birajte poslove koji vama idu skupa, ne pokušavajte više s onima koji vama ne idu skupa.

Možda možete prati suđe i slušati radio. Glačati rublje i gledati svoju omiljenu seriju. Voziti sobni bicikl i slušati audio knjigu.

Ja na primjer ne mogu slušati klasičnu glazbu i učiti, pisati, čitati neku knjigu ili nešto drugo za što mi trebaju više sfere mozga. Glazba me previše zaokuplja i odem u smjeru slušanja. Isto tako, mogu slušati radio dok vozim, ali kad trebam uparkirati, ugasim radio dok ne obavim tu radnju. Vožnja automobila dokazano je složena radnja i postoje dobri razlozi zašto ne treba telefonirati u vrijeme vožnje, čak ni ako imate slušalice ili razglas i ne morate koristiti ruke.

Ne dozvolite da vam netko nameće istovremenost onoga što vama ne ide skupa. U redu je reći ne mogu sada, pribilježit ću si i obaviti to kasnije.

Još neki razlozi protiv multitaskinga

Postoje još neki razlozi zašto bismo trebali izbjegavati paralelne aktivnosti. Jedan je što to stvara lošu naviku. Oni koji imaju običaj slušati glazbu ili gledati neki film, a u isto vrijeme prebirati po društvenim mrežama i portalima s vremenom postaju rastreseni i teže se koncentriraju i onda kad trebaju obaviti samo jedan zadatak, i onda kad imaju priliku raditi samo tom jednom zadatku. Jednostavno su razvili tu potrebu, imaju poriv stalno još nešto usput raditi. Ovo može prerasti u pravu ovisnost.

Nije slučajno da raste popularnost TikToka, platforme s videima koji traju manje od jedne minute, eto, toliko pozornosti smo sposobni pružiti u današnje vrijeme.

Drugi razlog je što nas višezadaćnost ometa u učenju, usvajanju novih znanja i spoznaja. Učenje zahtjeva našu pozornost, a stalnim obavljanjem, ili pokušajima obavljanja više stvari odjednom gubimo pozornost. Ne mislim samo na ono učenje školskog tipa kao što je priprema za ispit ili izrada seminarskog rada, već i ono životno učenje kad učimo iz okolnosti, situacija, od slušanja i promatranja drugih ljudi. Nismo li usredotočeni nećemo uočiti stvari, pojave, riječi, geste, izraze lica, nećemo ih smjestiti u kontekst, načiniti mentalnu zabilješku, pohraniti ih na pravo mjesto, zapamtiti i imati pri ruci kad nam zatreba.

I naposlijetku, svjesnost i uživanje u trenutku. Obavljanje više stvari odjednom ometa uživanje i u jednoj od njih. Pojedete li večeru pred televizorom velike su šanse da ni ne primijetite što ste jeli i pola sata kasnije ne znate kojeg je bila okusa hrana. A to bi svaki nutricionist oštro osudio.

I zato, sjediš li na obali mora, gledaj valove, osjećaj vjetar na licu i sol u nosnicama, mobitel ostavi u džepu. Grliš li stablo, udiši njegom miris i uživaj u borama njegove kore. S prijateljem na kavi gledaj ga u oči i čuj što ti govori.

A u poslu budimo kao kirurzi. Za kirurga je naravno važna preciznost i mirna ruka, ali isto tako važno je moći se usredotočiti samo na tog jednog pacijenta pred sobom i obaviti niz složenih zadataka, a sve to tijekom višesatnog stajanja na nogama, u zaštitnom odijelu, pod maskom i s rukavicama na rukama. Osim talenta, za to je sigurno potreban i dugotrajni trening.

Olga Štajdohar Pađen, PS/SM