Prekovremeni rad možemo definirati kao rad kod kojeg u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena.

Iz navedene odredbe čl. 45. Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/2009 i 61/2011; u nastavku teksta: Zakon) proizlazi kako nije svaki rad duži od ugovorenog radnog vremena ujedno i prekovremeni rad. Samo onaj rad duži od ugovorenog radnog vremena koji je posljedica više sile, izvanrednog povećanja opsega posla i u drugim slučajevima prijeke potrebe jest prekovremeni rad.

Pod navedenim uvjetima prekovremeni rad poslodavac može odrediti i radniku koji radi u nepunom radnom vremenu, ako radnik dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad. Naglašavamo kako radnik ne može sam sebi odrediti prekovremeni rad, nego ga odlukom uvijek određuje poslodavac. Zakonom nije propisan oblik odluke o prekovremenom radu, ali poslodavcima svakako preporučujemo, kada je to moguće, da je sastave u pisanom obliku.

Najduže trajanje prekovremenog rada

 Pri određivanju prekovremenog rada, poslodavci moraju voditi računa o zakonskim ograničenjima njegovog trajanja. Prekovremeni rad radnika ne smije trajati duže od osam tjedno. To znači da je najduže tjedno radno vrijeme radnika, računajući i prekovremeni rad, četrdeset osam sati tjedno.

Zakonom su predviđena i druga ograničenja u trajanju prekovremenog rada. Tako prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od trideset dva sata mjesečno, niti duže od sto osamdeset sati godišnje. Određivanje dužeg trajanja prekovremenog rada za posljedicu će imati prekršajnu odgovornost poslodavca i visoke novčane kazne.

Cijeli članak pročitaje u časopisu Direktor,siječanj/veljača 2012., broj 1/2, str. 46-48
Autor: Božo Prelević, dipl.iur.