Psihologinja Maja Mamula s pravom je ponijela titule „Zagrepčanka godine“ (2010.) i „Strašna žena“ (Fierce Woman) (2020.), kao žena zaslužna za osnivanje i vođenje „Ženske sobe“, u okviru koje djeluje Centar za žrtve seksualnog nasilja. Radi se o jedinoj takvoj specijaliziranoj organizaciji u Hrvatskoj, koja pruža pomoć i podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje, ali se i sustavno bori za društvene i zakonodavne promjene u vezi problematike. Zato je najmjerodavnija za poslovna izdanja Udruga.hr i Poslovni savjetnik, upitati – kakvo je stanju u hrvatskom društvu, pravosuđu, ali i cijeloj državi – što se tiče podrške ženama koje moraju nastaviti živjeti nakon velike traume.

Je li se dogodio porast obiteljskog nasilja u vrijeme pandemije?

Nasilje u obitelji, kao jedan od dva dominantna oblika rodno uvjetovanog nasilja, iznimno je ozbiljan društveni problem. Posljedica je povijesne nejednakosti i neravnopravnosti žena i muškaraca. Iznimno je prisutan u društvu.

Određeni vanjski faktori mogu dodatno utjecati na rasprostranjenost i učestalost nasilja u obitelji, a jedan od njih je svakako pandemija Covid-19. Naime, iz iskustva i iz stručne literature znamo kako su vikendi i praznici dodatno kritični za žene i djecu koji su najčešće žrtve nasilja u obitelji. Situacija produženog zatvaranja u domove, nemogućnost izlaska, samoizolacije, strah od bolesti i njenih posljedica, imali su negativan utjecaj kako na žene i djecu koji su već doživljavali nasilje u obitelji, tako i na porast broja novih slučajeva. Broj prijavljenih kaznenih djela nasilja u obitelji je značajno rastao iz godine u godinu (npr. u 2020. godini povećan je broj prijava za 39% u odnosu na 2019. godinu). Takvo povećanje broja kaznenih djela nasilja u obitelji dijelom je rezultat određenih zakonodavnih izmjena, a dijelom sve težih oblika nasilja, koji iz prekršajne sfere prelaze u kaznena djela.

Ono što bih posebno voljela istaknuti je upravo nezamjenjiva uloga organizacija civilnog društva (OCD-a) koji imaju specijalizirane servise za žene i djecu koji su preživjeli nasilje u obitelji, kao što su skloništa, savjetovališta, SOS telefoni, kao i Centar za žrtve seksualnog nasilja Ženske sobe. Usprkos svim početnim nedoumicama, strahu, neizvjesnosti i prije službenih uputa nadležnih Ministarstava, sve ove organizacije učinile su sve da rade kao i do tada, bez smanjenja opsega, poštujući maksimalno epidemiološke mjere, stojeći čvrsto na svom mjestu kao prva podrška svim ženama i djeci kojima je trebala pomoć.

Pri tome su se suočavale s nizom realnih, svakodnevnih problema i prepreka, kao što su posebne prostorije za samoizolaciju, cijepljenja, maske… pa do svih problema koji su proizlazili iz smanjenog opsega rada nadležnih institucija za prijavljivanje i procesuiranje nasilja u obitelji.

U istraživanju koje je provela Ženska soba s UNICEF-om Hrvatska, na 32 službe za pomoć i podršku ženama i djeci koji su preživjeli nasilje, jasno se ističe nepokolebana predanost za rad, ali i svi problemi, kao i načini na koje su se službe nosile s nastalom situacijom.

Je li seksualno nasilje prestaje biti tabu u Hrvatskoj ili se po tom pitanju još uvijek približavamo zapadu gdje se ono konačno počelo raskrinkavati?

Seksualno nasilje je na žalost još uvijek tema, koja je izvan fokusa i ozbiljnog interesa onih koji donose odluke i javne politike, a posljedično i stručne javnosti. Često se stječe dojam kako se radi o nekom sporadičnom, ne posebno rasprostranjenom problemu, koji se najčešće niti ne spominje u kontekstu nasilja u obitelji, iako je njegov sastavni dio i nad djecom i nad ženama. Do sada su, iz mog iskustva, najveći interes za ovaj problem iskazale organizacije civilnog društva, koje već više od 20 godina ukazuju na problem nedostatka specijaliziranih službi za podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje, kao i na probleme u zakonodavstvu i pravosudnoj praksi, odnosu nadležnih institucija prema žrtvama.

Seksualno nasilje, zajedno uz nasilje u obitelji (u kojem se također kao jedan od oblika pojavljuje seksualno nasilje) čini dva dominantna oblika rodno uvjetovanog nasilja, što znači da su u većini slučajeva žrtve djevojčice, djevojke i žene, a počinitelji takvog nasilja muškarci.

Razumijevanje rodne perspektive je temelj u radu sa ženama i djecom koji su preživjeli seksualno nasilje, a upravo ta perspektiva, koja uključuje razumijevanje iznimno duboko i široko ukorijenjenih predrasuda, čini temelj za kvalitetan rad sa žrtvama. 

Pozitivne promjene ipak postoje i očituju se u čitavom nizu promjena, za koje su godinama lobirali i predlagali ih OCD-i, koji su malo po malo doprli do ključnih donositelja odluka. Međutim, s obzirom na opseg prisutnih problema, ti koraci su još uvijek mali, nedostatno sistematizirani.

Vjerujemo kako će skorašnje usvajanje Nacionalnog plana za suzbijanje seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja biti iznimno važan korak u tome da se različita nastojanja i napori ujedine, da se svi koji radimo na problemu seksualnog nasilja čujemo i razumijemo, kako bi se postigao učinak sinergije i time se prije svega pružila odgovarajuća i pravovremena pomoć djeci i ženama kao najčešćim žrtvama seksualnog nasilja.

Društveni pokreti koji su krenuli sa zapada, a mogli su se osjetiti u Hrvatskoj i susjednim zemljama kroz široko rasprostranjene kampanje putem društvenih mreža, sigurno su imali značajan utjecaj na vidljivost, prepoznavanje i određene uvide u čitav niz problema vezanih uz seksualno nasilje. Međutim, sve to je tek prvi sićušni korak, kojem najčešće nedostaje kontinuitet, kao preduvjet za utjecaj i izmjene duboko ukorijenjenih društvenih stavova, kao i utjecaj na strukture koje imaju moć za donošenje odluka nužnih za promjenu odnosa prema problemu seksualnog nasilja. 

Neizostavno je napomenuti ulogu medija, ali i obrazovnog sustava, kao ključa za povećanje vidljivost seksualnog nasilja, njegove prevencije i dekonstrukciju predrasuda koje ga okružuju, kako bi osobe koje su ga preživjele dobile odgovarajuću pomoć i podršku na putu ka izlasku iz nasilja, oporavku i dolasku do pravde. 

Smatrate li da su kazne za seksualno nasilje preblage u Hrvatskoj, pogotovo jer se za neka nenasilna djela, poput šverca, znaju prepisati i znatno duže zatvorske kazne?

Općenito, smatram kako je kaznena politika u Hrvatskoj vrlo blaga, s naglaskom na resocijalizaciju i ideju vodilju kako se počinitelj može pokajati i promijeniti. 

Kada gledamo odnose propisanih kazni za različita kaznena djela, vidimo unutarnju logiku i konzistenciju za većinu njih. 

Međutim, iz perspektive osobe koja je preživjela bilo koje kazneno djelo protiv spolne slobode ili kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, vjerujem kako kaznena politika Hrvatske ne znači ništa i kako se osjećaju da su zakinuti u ostvarivanju pravde. Ne jednom smo imale priliku čuti rečenice tipa: „Dobio je manju kaznu zatvora od onoga koliko je dugo to činio meni.“, koje su izgovarale mlade djevojke koje su preživjele seksualno nasilje u djetinjstvu. 

Također, važno je istaknuti i postojanje značajne razlike između raspona zakonom propisanih kazni (npr. 1-10 godina) i kazni koje se u praksi izriču, a koju se prema podacima brojnih analiza, uključujući onih Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, najčešće iz donje trećine raspona zapriječenih kazni.

U praksi imamo fenomen da kazneni postupak od prijave do pravomoćne presude traje i dva do tri puta dulje nego što će biti izrečena kazna zatvora za počinitelja, što je svakako obeshrabrujuće za žrtvu. S toga smatram kako je ključno ne samo mijenjati zakone, već prije svega sudsku praksu.

Iz iskustva Ženske sobe i drugih organizacija, smatram kako je iznimno važno sustavno ukazivati na probleme u praksi, razvijati prijedloge i raditi na zagovaranju i lobiranju u ovom području, jer promjene ne dolaze same od sebe. 

Osim što je javnost nekad šokirana kratkim zatvorskim kaznama za silovanja zadnje je bila uznemirena zbog skraćenja kazne silovatelju zbog olakotne okolnosti da je bio branitelj u Domovinskom ratu. Kako gledate na to?

Osim problema dugotrajnog sudskog postupka za kaznena djela seksualnog nasilja, kao i niskih izrečenih kazni, dodatan problem je što se sve počiniteljima uzima kao olakotna okolnost. Slažem se da je javnost nedavno bila, kako vi navodite uznemirena, kada su mediji prenijeli kako je u određenom slučaju sudjelovanje u Domovinskom ratu uzeto kao olakotna okolnost. Na žalost, ovo uopće nije prvi takav slučaj i OCD-i već godinama i prate i ukazuju na postojanje takve prakse i u slučajevima nasilja u obitelji i u slučajevima seksualnog nasilja. 

Reakcija Ženske sobe, ako i drugih OCD-a bila je jasna i nedvosmislena. Sudionice i sudionici Domovinskog rata imaju poseban status u našem društvu i predstavljaju osobe koje zaslužuju poštovanje svih nas, ali ih pri tome ta činjenica niti na koji način ne može amnestirati od odgovornosti za počinjenje kaznenog djela. 

Gledajući iz perspektive poruke društvu, na temelju tog statusa osoba bi trebala biti i teže kažnjena za počinjenje takvih delikata, jer sramoti sve druge sudionike i sudionice Domovinskog rata i stavlja veliku mrlju na sve njih, kao na osobe koje su iznad zakona i svega za što su se borili. Također smo prozvale i udruge braniteljica i branitelja Domovinskog rata da se i oni oglase o tome, jasno iskažu svoje neslaganje takvim presudama i pokažu da smo pred zakonom svi ravnopravni građani i građanke ove zemlje te da kada pojedinci ili pojedinke počine kaznena djela ne mogu imati kao opravdanje svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu. 

Zbog svog zalaganja za žrtve seksualnog nasilja proglašeni ste i Zagrepčankom godine. Što za vas znači to priznanje?

Svako priznanje koje sam dobila do sada, dijelim sa Ženskom sobom. Smatram da su zajednički napori i zajednički rad ono što doprinosi ostvarenju ciljeva.

Meni i Ženskoj sobi je svako priznanje za rad, pohvala, podrška i uvažavanje iznimno važno. Bavimo se temom koja je zahtjevna na puno različitih načina i prepoznavanje naše uloge i kvalitete rada nam je na neki način dodatni vjetar u jedra za sve što radimo i što planiramo raditi. 

Ženska soba – aktivna je već dva desetljeća. Što biste istaknuli kao njezino najveće postignuće, a što – kao najveći problem tijekom njezinog rada?

Ženska soba krajem studenog slavi 20 godina svog rada. Spremale smo veliku proslavu, a na kraju zbog svih obaveza nadamo se bar maloj proslavi za sve sadašnje i bivše članice i članove te vjerne suradnice i suradnike. 

Rekla bih da su postignuća Ženske sobe brojna. Neka su lakše vidljiva i lakše ih je izmjeriti, neka su nevidljiva. Kao na primjer činjenica da smo opstale i opstajemo 20 godina u kontinuiranom radu, da pružamo besplatnu i pravodobnu pomoć i podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje iz cijele Hrvatske. S obzirom da se financiramo projektno, a da je Centar za žrtve seksualnog nasilja osnovni servis koji se rijetko uklapa u trenutne politike donatora, onda je jasno i da je preživjeti, opstati i zadržati kvalitetu rada – veliko postignuće.

Iza nas su stotine i stotine održanih specijaliziranih edukacija, tisuće radionica provedenih za učenike i učenice, kao i studente i studentice. Iza nas je prvi nacrt Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja, kao i lobiranje da se takav dokument izradi da bude usvojen od Hrvatske vlade. Značajne uspjehe smo imale i u radnim skupinama za izmjene zakonodavstva iz područja na kojem radimo. Tako je ukidanje zastare za teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta svakako jedan od naših najvećih uspjeha. Nadalje, uspjele smo s inicijativom da Hrvatska razvije Nacionalni plan za suzbijanje seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja i sudjelovale smo u njegovom razvoju.

Također, i specijalizirani rad na temi seksualnog nasilja nosi svoje probleme. Primjetno je kako su i u zemljama EU, pa tako i u regiji i Hrvatskoj, organizacije specijalizirane za temu seksualnog nasilja vrlo rijetke. Razlozi za to su brojni, a rezultat je da su takve specijalizirane organizacije vrlo često usamljene u svojim nastojanjima.

Što u hrvatskom društvu najviše smatrate odgovornim za iskrivljenu percepciju – da je žena često sama kriva za silovanje, primjerice jer se neprimjereno obukla?

Seksualno nasilje je okruženo iznimno velikom količinom predrasuda. I to je na žalost i primjetno i karakteristično za sve zemlje, nije jedinstveni problem naše zemlje. 

Predrasude uvijek imaju isti smjer: minimaliziranje i trivijaliziranje preživljenog nasilja, umanjivanje i prebacivanje odgovornost s počinitelja na žrtvu seksualnog nasilja. Korijeni predrasuda su u patrijarhalnom društvu i duboko ukorijenjenim predrasudama prema ženama. 

Postojeće predrasude, kao i nedostatna senzibilizacija i edukacija na razini svih relevantnih institucija, obrazovnog sustava, ali i društva u cjelini ključni su razlog zašto je tema seksualnog nasilja marginalizirana, a osobe koje prežive seksualno nasilje ga ne žele prijaviti zbog straha od osude i okrivljavanja. 

Takve predrasude ne nestaju same od sebe. Potrebne su sustavne edukacije djece i mladih od najranije dobi o rodnoj ravnopravnosti, rodno uvjetovanom nasilju… Nužne su i sustavne edukacije tijekom obrazovanja, kao i specijalizirane edukacije svih struka koje rade s osobama koje su preživjele seksualno nasilje. Pri tome je nužno naglasiti i iznimno važnu uloga medija u podizanju svijesti i razbijanju predrasuda prema seksualnom nasilju.

Na što vas je najviše potaknulo to da se bavite već tridesetak godina temama seksualnog nasilja? Osobno iskustvo, fakultet psihologije, susreti sa žrtvama ratnog zločina silovanja za vrijeme ratnih devedesetih?

Vrlo rano sam, kroz iskustvo rata i direktan rad sa ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje stekla jasnu sliku kako je seksualno nasilje jedna od najtežih nepravdi koju netko može preživjeti, ne samo zbog težine preživljenog iskustva, nego prije svega zbog nedostatka povjerenja u iskustvo žrtve, optuživanja žrtve, traženja njene odgovornosti, odbacivanja i to od strane bliskih osoba, zajednice, ali i od strane nadležnih institucijama kojima se preživljeno nasilje prijavljuje i koje ga trebaju procesuirati i pomoći žrtvi da dođe do pravde.

Zbog svega prethodno navedenog, Ženska soba je od početka zamišljena kao organizacija specijalizirana da žrtve seksualnog nasilja podržimo, stanemo uz njih i da na svaki način koji možemo minimaliziramo taj učinak nepravde. U tom smjeru je organizacija rasla tijekom ovih 20 godina i ostvarila brojne rezultate.

Kada sam pratio suđenja za ratne zločine priče silovanih žena bile su posebno mučne unatoč brojnim ratnim strahotama. Čovjeku koji to sluša treba oporavak, iako to nije sam preživio. Kako se vi nosite s tim ogromnim teretom koji nosite na plećima već 30 godina?

Prije svega želim naglasiti da mi nismo grupa volonterki koja se u slobodno vrijeme bavi problemom seksualnog nasilja, nego posvećene stručnjakinje, kojima je rad na suzbijanju seksualnog nasilja izbor i na neki način misija. Zašto to naglašavam? Kako bi naš rad bio što kvalitetniji, svakako da je organizirana briga u svrhu zaštite mentalnog zdravlja pomagačicama jedan od naših prioriteta i mehanizam ugrađen u sam rad Ženske sobe. Isključivo tako možemo biti korisne osobama koje nam se javljaju zbog preživljene traume seksualnog nasilja.

Svijest o prisutnosti vikarijske traumatizacije i sekundarnog traumatskog stresa u našem radu ključni je korak za sustavnu organiziranu brigu o zaštiti mentalnog zdravlja pomagačica, koja sadržava redovne dodatne edukacije, supervizije, intervizije i sl. Istovremeno, takva organizirana briga nije uvijek nailazila i ne nailazi na razumijevanje donatora. U brojnim projektima upravo ovi segmenti znaju biti odbačeni, ali se zadnji 2-3 godine i tu bilježe promjene.

Mislim da je važno da se svi specijalizirani servisi jednoglasno bore za pravo na zaštitu mentalnog zdravlja pomagačica, kao ključnog segmenta za kvalitetu i kontinuitet rada. 

Rad s visoko traumatiziranim osobama je ogroman izazov, ali i izbor. Nekad dođu teški dani. Nije moguće podijeliti se u sebi i ne ponijeti sa sobom životne priče i iskustva osoba s kojima radimo. Međutim, kroz sve ove godine nastojimo pronaći načine kako da se i na organizacijskoj, ali i osobnoj razini zaštitimo, kako bi mogle i dalje s istom snagom i strasti nastaviti naš rad. 

Kako se pak nosite s prijetnjama onih čije žrtve štitite?

Pitanje sigurnosti osoba s kojima radimo, kao i naše osobne sigurnosti iznimno je važno. Imam osjećaj (nadam se da sad neću izazvati nešto) kako je direktnih i konkretnih prijetnji manje nego prije. Osim toga, nakon 20 godina predanog rada i suradnja s policijom je sve bolja.

Međutim, želim naglasiti nešto drugo. Smatram da je pitanje sigurnosti braniteljica ljudskih prava i svijest o tom problemu još uvijek vrlo niska u Hrvatskoj. Bez obzira na čitav niz deklaracija i drugih ključnih europskih i međunarodnih dokumenata o zaštiti branitelja i braniteljica ljudskih prava, kod nas je to tema o kojoj se iznimno rijetko progovara. Iskreno, kada ste čuli ili vidjeli da je neka od državnih institucija ili tijela sazvala sastanak ili konferenciju na ovu temu? Kada smo zajedno kao OCD-i u suradnji s državnim tijelima otvorili pitanja koja se već godinama otvaraju na razini svijeta od strane brojnim međunarodnih organizacija, ali i UN-a, kao što su Amnesty International, Frontline Defenders, Association for Women’s Rights in Development (AWID), UN Posebni izvjestitelj o stanju branitelja ljudskih prava, organizacije JASS, Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava OHCHR i sl.? Sve to ukazuje koliko je razina svijesti naše države o zaštiti prava branitelja i braniteljica ljudskih prava još uvijek iznimno niska. 

Tijekom 2020. godine s kolegicom Dušicom Popadić provela sam istraživanje koje je pokrenuo Incest Trauma Centar – Beograd, „Društveni položaj, iskustva i snage braniteljica ljudskih prava aktivnih u području seksualnog nasilja“, u kojem su sudjelovale braniteljice iz cijele Europe. Rezultati su pokazali značajnu količinu preživljenih oblika nasilja, i to ne samo od pojedinaca, nego i strukturalnih (npr. medijski progoni), kao i nedostatak dužne brige nadležnih tijela i institucija, koje najčešće nasilje nad braniteljicama ljudskih prava odbacuju od sebe i smatraju njihovim privatnim problemom.

Prije par godine krenuli ste s provođenjem preventivnog programa protiv seksualnog nasilja. Kako ocjenjujete njegovo provođenje i koje očekujete rezultate?

Prije svega bih istaknula da su naši programi prevencije seksualnog nasilja pokrenuti kao rezultat potreba koje smo uočile kroz godine i godine rada s obrazovnim sustavom – nedostatak sustavnih i kontinuiranih programa, nedostatna edukacija o temi od strane djelatnica i djelatnika uključenih u obrazovni sustav, kao i nedostatne informacije roditelja o temi. Sve navedeno doprinosi neinformiranosti djece i mladih o temi seksualnog nasilja, što dovodi do neprepoznavanja različitih oblika seksualnog nasilja te nepoznavanja mehanizama za pomoć i podršku u slučajevima seksualnog nasilja. 

Zabrinjavajuće je zapravo što do sada uglavnom inicijativa, ali i razvoj i implementacija prevencije seksualnog nasilja nad i među djecom i mladima, dolazi isključivo od strane organizacija civilnog društva.

U 2018. godini smo pokrenule razvoj SNEP programa (Seksualno nasilje - edukacijski i prevencijski program) za prve, druge i treće razrede srednjih škola. Razvijale su ga stručnjakinje specijalizirane za problematiku seksualnog nasilja te za rad s djecom i mladima. Nakon provedenih pilot radionica u partnerskim školama i pozitivnih recenzija dviju stručnjakinja, implementiran je u 31 srednjoj školi s odličnim rezultatima kompleksnog evaluacijskog procesa učinka programa.

Dovoljno je na našim stranicama vidjeti reakcije učenica i učenika, kao i pozitivne povratne informacije od škola uključenih u program. Sve spomenuto je poslužilo kao dodatna motivacija za razvoj novog preventivnog programa SNEP 2 – Junior, koji je namijenjen učenicama i učenicima viših razreda osnovnih škola. Trenutno je u fazi implementacije te će biti testiran u 33 osnovne škole iz područja cijele Hrvatske. 

Naša očekivanja od postojećih programa prevencije su zaštita djece i mladih od seksualnog nasilja, veća razina znanja i senzibilizacija nastavnika/ca, stručnih suradnika/ca, roditelja, ali i stručne zajednice. Na razini društva, očekujemo da će se javnost senzibilizirati kroz upoznavanje problematike seksualnog nasilja velikom nacionalnom kampanjom protiv seksualnog nasilja nad djecom i mladima, koje prate svaki od naših programa. 

Glavna poruka Ženske sobe žrtvama je: Tu smo za vas! Obratite nam se s povjerenjem. Oporavak je moguć.

Koji daljnji korak u vašem radu se može očekivati?

Ženska soba i dalje nastavlja sa svojim radom koji uključuje sustavno unaprjeđenje i razvoj javnih politika na području seksualnog nasilja, praćenje i izmjene zakonodavstva, provođenje specijaliziranih edukacija za predstavnike i predstavnice nadležnih tijela, institucija i OCD-a, provođenje prevencije seksualnog nasilja za učenice i učenike i naravno jačanje i širenje kapaciteta za rad s osobama koje su preživjele seksualno nasilje.

Imamo puno planova, puno ideja. Jedan od ciljeva nam je svakako jačanje kapaciteta Centra za žrtve seksualnog nasilja, koji djeluje u okviru Ženske sobe, ali i mogućnost širenja usluga izvan Zagreba. Za takav rad, kvalitetan i održiv, važno nam je prepoznavanje Ženske sobe kao strateškog partnera od strane nadležnih državnih tijela i vjerujem kako ćemo uspjeti i na tom području učiniti važne korake. 

Željela bih se zahvaliti na vašem pozivu za razgovor i još jednom naglasiti kako je suradnja OCD-a i medija na temi seksualnog nasilja ključna. Pri čemu nam je zajednički cilj da se prenese ključna poruka građankama i građanima na razumljiv i prihvatljiv način, kako bi zajedno radili na suzbijanju seksualnog nasilja i pružanju stručne, pravodobne i besplatne pomoći i podrške žrtvama seksualnog nasilja. 

Razgovarao: Goran Jungvirth za izdanja Business Media Group