Već neko vrijeme sa svih strana čujemo vijesti da smo na pragu četvrte industrijske revolucije. Pritom se nerijetko koriste pridjevi poput čudesno, zapanjujuće, neslućeno i slično.

Najave nove tehnološke revolucije ukazuju da će se u potpunosti promijeniti način kako živimo, radimo  i odnosimo se jedni prema drugima. Pohrana podataka bit će neograničena, a sve što imamo bit će povezano na internet – naša odjeća, uređaji pa i ljubimci.

Posjedovanje pametnoga telefona bit će, naravno, uvjet preživljavanja. Digitalna revolucija obuhvatit će i naše potrošačke navike na način da ćemo posjedovati 3D pisače koji će nam napraviti što želimo i kako to želimo. Tehnologija 3D tiska proširit će se i na druge aspekte čovjeka, poput organa. Pritom se neće tiskati samo čvrsta materija, poput kostiju, već i ograni poput jetara. No, ni tu nije kraj. Budući da će obrada podataka biti izuzetno brza, a moći će obuhvatiti neslućene količine informacija (tzv. „Big Data Analytics“), računala će biti sposobna donositi odluke bolje i brže nego ljudi. Tako će nas okruživati ne samo roboti vozači, već i liječnici, odvjetnici, menadžeri, a vjerojatno i profesori. Razvoj i, kako mnogi kažu, napredak čini se nezaustavljivim!

Prokletstvo ili blagoslov?
Reakcije ljudi su podijeljene: dok su jedni ushićeni, drugi na novine gledaju sa zebnjom. Ako se napredak čini nezaustavljivim, postavlja se pitanje tko ga potiče. Radi li se o nekoj izvanzemaljskoj sili koja nas goni u ovom pravcu bez da smo toga svjesni ili je to težnja čovječanstva. Drugim riječima, tko tu kime upravlja? Budući da se oko malo toga kolektivno uspijevamo dogovoriti i složiti, najbolje bi bilo ovaj fenomen sagledavati na obrnuti način, odnosno krenuti od pojedinaca ili skupina pojedinaca.

Naime, sve tamo od Velikoga praska pojavni oblici materije postaju sve raznolikiji. Naš je svijet/svemir naime vrlo složen, odnosno kompleksan. Tehnički se pojam „kompleksnost“ povezuje s pojmom „raznolikost“ i „mnoštvo“, kojim se označava broj različitih stanja ili načina ponašanja određenog sustava. Tako su nastali različiti sustavi s različitim svojstvima. Isto vrijedi i za zajednice ljudi koje su razvijale različite kulture.

No, s vremenom su nastale i različite ljudske „okupacije“ koje su se razvijale u zanimanja i specijalizacije. Strojari i inženjeri su tako s vremenom razvijali i usavršavali strojeve, a onda su se pojavili oni koji su ih „učili“ kako da se „ponašaju“.

Mogućnosti strojeva značajno su premašivali ljudske sposobnosti. Strojevi su tako mogli bolje „vidjeti“, „čuti“ i „više nositi“ od bilo kojega čovjeka, pa čak i od grupe ljudi. U novije vrijeme programeri, odnosno „developeri“ rade na fine-tuningu strojeva, odnosno povećavaju mogućnosti računala u pravcu tzv. „umjetne inteligencije“.

Strojevi ne samo što mogu bolje vidjeti, čuti i više nositi, već imitiraju ljudske sposobnosti rasuđivanja i donošenja odluka.

Vraćamo se na pitanje zašto razvoj ide u tom smjeru. Jesmo li se tako dogovorili? Jesmo li to tražili? Zapravo – nismo! Sjetimo se samo vremena kada su ljudi smatrali da „nitko neće gubiti vrijeme gledajući pokretne slike na ekranu i izmišljene priče“ ili „letenje je za ptice“. Nitko od nas nije mislio da bi bilo baš zgodno hodati ulicom i tipkati po nekoj spravi. Takvo ponašanje, kao i neprestano snimanje tzv. „selfija“ prije samo jednog ili dva desetljeća smatralo bi se – ludim.

Vratimo se stoga na one koji kreiraju ovakvu našu stvarnost. Riječ je o grupama informatičara i programera koji obučeni znanjem raznih programskih jezika svoj posao rade iz raznih razloga. Neki se žele dokazati sebi i drugima, nekima je to bijeg od sumornoga okruženja, a neki naprosto žele stvarati nešto novo i zalaziti onkraj granica nepoznatog i neslućenog u području u kojem imaju dara. Ovo potonje predstavlja suštinu ljudske prirode.

Naime, kompleksnost ili raznolikost je nastala upravo stvaranjem. U Bibliji piše da je „čovjek stvoren na sliku Božju“. Pritom se nećemo ograničiti na „izgled“ Boga (ima li nešto što je svemoguće i sveprisutno izgled?), već na Božju prirodu. Bog je Kreator, odnosno Stvaratelj. Ako je čovjek nastao „na sliku Božju“, onda je kreativnost također suština ljudske prirode. Ako nismo sigurni u tu tezu, pogledajmo malu djecu. Ona mogu satima prevrtati svoje igračke i uvijek stvarati nešto novo.

Umjetna inteligencija kao nadomjestak?
No, otkud baš poriv za stvaranjem umjetne inteligencije, odnosno, ako bolje razmotrimo situaciju, umjetnoga čovjeka? Bez obzira jesmo li toga uvijek svjesni ili ne, čovjek je izuzetna kreacija. Sposobni smo za toliko toga, podnosimo nemoguće napore, a naše tijelo i um nas uvijek iznova iznenađuju novim postignućima. Kada sebe razložimo na elemente, zaista je čudesno u kakvoj harmoniji sve funkcionira kako bismo mi, nesvjesni svih tih procesa, sebe neprestano iznenađivali novim čudima na granici mogućega. Čudesno je stoga raditi na stvaranju nečega što je „kao čovjek“. Tako nas oduševljavaju osobni asistenti poput Siri ili Alexe. No, naše oduševljenje, a time i napori programera, ne zaustavlja se na tome da oni (ili one?) obavljaju određene zadatke. Naš ushit proizlaze iz činjenice da oni više ili manje uspješno „glume čovjeka“!

Tako, na neki način, dolazimo u neobičnu situaciju. Pokraj živoga čovjeka mi se divimo umjetnom, a još k tome i nesavršenom. Tako su majke autistične djece oduševljene jer njihova djeca mogu svoja, pomalo neobična pitanja unedogled postavljati Siri koja „strpljivo“ odgovara i pritom još potiče pristojnost komunikacije s djetetom. Naši „osobni asistenti“ također „uče i pamte“ naše preferencije pa nam mogu „servirati“ pjesmu koju volimo ne bi li nas oraspoložili, mogu kupiti točno određenu vrstu proizvoda za koju znaju da volimo i slično.

Ovakve promjene podrazumijevaju spremnost ljudi. Razmotrimo stoga neke od ključnih područja utjecaja razvoja digitalne tehnologije. Tako mnogi najprije navode brzinu. Brzina se odnosi na eksponencijalni razvoj tehnologije, ali i na utjecaj tehnologije na život čovječanstva. Nova tehnologija nam naprosto omogućuje da budemo brži. Pritom brzina podrazumijeva i utjecaj tehnologije na naš život i radne procese.

Naš je život neupitno postao – brži. Naši organizacijski, odnosno poslovni procesi su također postali brži. No, ovu činjenicu treba povezati s općenitim utjecajem tehnologije na naše živote. Tehnologija nas je od davnina spašavala od teškog i iscrpljujućeg fizičkog rada te nam omogućila da stvorimo više i bolje s manje, u istoj jedinici vremena. No, tada je tehnologija na neki način pratila ljudsku dinamiku razmišljanja. Bageri su kopali tamo gdje je čovjek prije zamislio građevinu, a tkalački strojevi su izrađivali tkaninu kako ju je prije zamislio čovjek. Digitalna tehnologija od nas traži da budemo još brži jer je ona postala brža. No, to „brži“ se sada odnosi na naše razmišljanje. Ako donesemo krivu odluku, rezultat će biti krivi – brže. Slično je s uvođenjem informacijske tehnologije u poduzeća. Bez prethodnoga reinženjeringa postojeći pogrešni procesi su se naprosto odvijali – brže.

Bez obzira koji oblik digitalne tehnologije koristili, trebamo razmišljati brže da bismo polučili odgovarajući rezultat. No, jesmo li sposobni brže razmišljati? Mnogi će reći da generalno jesmo. No, ovdje nije riječ o sposobnosti brzoga razmišljanja, odnosno brze reakcije. Ovdje je riječ o sposobnosti bržega promišljanja, odnosno promišljenoga i kreativnoga odgovora na nove situacije i mogućnosti.

Promišljanje podrazumijeva sabranost, usredotočenost, poznavanje svih čimbenika određene situacije te sposobnost primjene sustavnoga, strateškoga i dizajnerskoga razmišljanja. To pak nije lako. Reagirati može i stroj naprosto ponavljajući prethodno usvojene obrasce. No, jesmo li mi sposobni iskoračiti iz „kutije“ svoga razmišljanja, sagledati cjelinu i donositi odluke koje predstavljaju integracijska rješenja?

Druga dimenzija promjene odnosi se na njenu „širinu i dubinu“. Drugim riječima, ne mijenja se samo ono „što“ i „kako“ činimo, već i ono što „jesmo“. Jesmo li spremni za ovakvu situaciju? Ako smo promijenili ono „što“ i „kako“ činimo, jesmo li zaista promijenili i ono što „jesmo“? Jesmo li neslućene komunikacijske sposobnosti sveli na skrivanje iza ekrana bez istinskoga povezivanja s drugima. Jesmo li uopće još sposobni u komunikaciji s ljudima „proizvesti“ suvisliji i dublji razgovor osim klišeja „kako ste“ (bez da uopće čekamo odgovor), „bit će bolje“ (tek toliko da ne slušamo dalje), „misli pozitivno“ (da skratimo razgovor jer vrlo brzo postajemo nestrpljivi jer ne dobivamo nove podražaje ovisničkih dopaminskih krugova ugode).

Jesmo li uz korištenje tehnologije zaista postali bolji, širi i dublji? Je li nam tehnologija omogućila više promišljanja o samima sebi i pravcima kojima želimo ići, je li nam povezivanje s drugim ljudima pokazalo tko smo i tko želimo biti, jesmo li komunikaciju s drugima koristili da bismo učili i razvijali se, ali i jačali vlastitu empatiju?

Ako imamo osjećaj da ništa ili gotovo ništa od prethodno navedenog nije istinito, zapitajmo se zašto. Je li razlog u činjenici da stihijski i neplanski pristupamo svemu – i radu i komunikaciji pa neprestano griješimo, živciramo se, gubimo vrijeme i život činimo mučnim, dok tehnologija sve više ovladava našim životima i čini nas sporima u odnosu na njene mogućnosti. Jesmo li uz neslućene mogućnosti koje pruža internet postali još zatvoreniji u svom svijetu, odbijajući se upoznati s bilo čim novim, u čemu nas uređaji, na temelju pamćenja naših reakcija i navika i servirajući nam uvijek sličan sadržaj, zapravo podržavaju. Je li naš pametni telefon izvor zabave kojom bježimo od svojih obaveza i svoga razvoja? Iako se tzv. „pametni telefoni“ smatraju neizostavnim „dodatkom“ svakoga čovjeka, sve više ljudi uviđa da oni predstavljaju i velike gutače vremena.

Nije slučajnost što je Steve Jobs svojoj djeci branio računala i mobitele te ih poticao na razvijanje kognitivnih sposobnosti klasičnim načinima igranja. U tom duhu, njegov nasljednik i njegov tim rade na opcijama operativnoga sustava iOS12 u svrhu ograničavanja korištenja iPhonea, što korisnik može pratiti i sam određivati vrijeme provedeno na raznim aplikacijama. Naizgled neobično, reakcije djece nakon nekog vremena primjene ove opcije su da žele više – ograničenja.

A što to treba čovjeku?
Treći element je utjecaj digitalne tehnologije na sustave. Iako programeri razvijaju razne aplikacije, na svima nama je da odaberemo ono što naš naporni rad čini lakšim, što nam omogućuje da imamo više vremena jedni za druge, što nas čini boljim ljudima, što potiče našu kreativnost i što naš život čini smislenijim i daje nam uvid u nove kreativne mogućnosti kojima ćemo se razvijati na način blizak čovjeku.

A što to treba čovjeku? Čovjek je biće neodvojivo od prirode. Svako odvajanje od prirode u nama izaziva bolest. Priroda, s druge strane, pomaže da se bolje povežemo sami sa sobom. Iskoristimo stoga ovo ljetno vrijeme (ili bilo koje slobodno vrijeme) da se povežemo s prirodom i sa samima sobom, da obnovimo um, duh i tijelo te ojačamo sabranost. Razmislimo što zaista želimo, što nas čini živima, za što živimo. Razmislimo što je ono što nam pritom pomaže, odnosno kako se u tu sliku uklapaju obilne tehnološke mogućnosti. Razmislimo kakav je naš odnos s drugima i tko su oni koji nas pune energijom. Razmislimo što je naša vizija u sljedećem razdoblju i nemojmo se bojati učiniti nužne promjene. Razmislimo kako nam tehnologija u tome može pomoći. Drugim riječima, vratimo se u ulogu gospodara svoje sudbine, a tehnologiju učinimo svojim vjernim slugom.

Bez obzira na mogućnosti obrade gomile podataka pa tako i onih s nogometnih terena, pri čemu se bilježi i analizira svaki pokret, sjetimo se da je veličanstveni uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije proizašao iz zajedničke vizije, zajedništva, rada, discipline, vjere i junačkoga srca. Obnovimo stoga ono što nas čini ljudima i zbog čega smo oduvijek bili sposobni stvarati čuda. Tehnologija će nas ionako uvijek (do)čekati!

Autor: prof. dr. sc. Nataša Rupčić