Kazališnu, televizijsku i filmsku glumicu, producenticu, docenticu, znanstvenicu....Vitomiru Ločar hrvatskoj publici ne treba posebno predstavljati. Nakon četrdeset godina u hrvatskoj kulturi i više paralelnih i različitih karijera ostavila je dubok i upečatljiv trag. Kako je u svojem dosadašnjem radu uvijek imala inovativan i drukčiji pristup tako i odlaskom u mirovinu karijeru nastavlja u Kini. Kazalište "Mala scena" postaje  "Zmajevo gnijezdo"  i prvi kazališni klaster. Bio je to povod za razgovor.

Iza Vas je uspješnih 40 godina u hrvatskoj kulturi i 30 godina u Maloj sceni. Može li se rezimirati u nekoliko rečenica?

U današnje vrijeme Twittera sve može stati u 140 znakova, pa se tako i cijeli profesionalni i privatni život može opisati jednom rečenicom! Dakle, u ovih mojih 40/30 godina rada u hrvatskoj kulturi i u Maloj sceni bilo je uzbudljivo, često "glavom kroz zid", ni jedan dan nije bio ni sličan onom prethodnom, bilo je predivnih trenutaka i tko zna koliko neprospavanih noći. Ukratko - nije bilo dosadno!

Što Vam je bilo najupečatljivije u cjelokupnoj karijeri na više područja i što smatrate svojim najvećim uspjehom?

Imala sam u životu jako mnogo sreće i uspjela ostvariti više različitih karijera, ne samo jednu. Bila sam nagrađivana kazališna glumica, uspješno sam radila na filmu (publika me i danas pamti po Štefici Cvek), a svim generacijama u devedesetima postala sam poznata kao Bucka iz Limačijade i Malavizije, emisija kroz koje sam ostvarila TV karijeru. Prije dvadesetak godina počela sam se baviti produkcijom, a do danas sam producirala više od 80 predstava i projekata. "Nova stranica" otvorila se 2006. godine kada sam upisala doktorat, ponovno se odlučila za učenje i započela znanstvenu karijeru. Docentica sam na nekoliko fakulteta u Hrvatskoj, predavala sam i u inozemstvu kao gost-predavač, sudjelovala u međunarodnim istraživačkim projektima, napisala sam četiri knjige, objavila više znanstvenih i stručnih radova, izlagala na različitim domaćim i međunarodnim konferencijama. Uz to sam (sa suprugom Ivicom Šimićem) osnovala prvo privatno kazalište u Hrvatskoj koje vodim i danas, bila sam i žena i majka (domaćica nisam!), aktivno sam se bavila tenisom i skijanjem, igrala bridž (2. u Jugoslaviji!)… Svako razdoblje imalo je svoje izazove, vrhunce i padove. Najveći uspjeh mi je što sam pomirila sve svoje različitosti u cjelovit i jedinstven život. 

Što bi uradili drukčije?

Da mogu vratiti vrijeme jednu jedinu stvar bih napravila drugačije - ranije bih počela učiti. Naime, nakon diplome na Kazališnoj akademiji prestala sam s formalnom naobrazbom i učila sam isključivo kroz iskustvo. "U školske klupe" vratila sam se tek nakon više od dva desetljeća i slobodno mogu reći da je to bio najveći preokret u mojem životu. Istina jest da većina znanja o poduzetništvu i menadžmentu u kulturi, produkciji, kulturnim politikama, interkulturnom i multikulturnom dijalogu, sve ono što spada u moje uže interese - nije u osamdesetima bilo lako dostupno. No, mogla sam učiti nešto drugo! Tek sam u svojim kasnim četrdesetim godinama shvatila blagodati i vrijednosti pojma “cjeloživotno obrazovanje”. Zato danas svojim studentima pokušavam prenijeti strast prema učenju. Jednoga dana neće moći reći "nismo znali”!

 Odlučili ste se za neobičnu mirovinu i novi put. Što Vas je potaklo na tako radikalan korak? I zašto baš Kina?

Odjednom sam prošle jeseni shvatila da više ne mogu napredovati. Kada ne napreduješ - nužno nazaduješ. Samo se jednog jutra probudiš i vidiš da nema naprijed i onda znaš da nešto valja mijenjati. Moj omiljeni teoretičar Ichak Adizes kaže: "Kada ti ne ide kako misliš da bi trebalo ići, radi više. Ako ni onda ne ide, reži troškove. Ako ni onda ne ide - mijenjaj posao.". Prva dva koraka nisu mi donijela očekivane rezultate i preostalo mi je samo da ponovno mijenjam svoj život, započnem novu karijeru. U Hrvatskoj za to više nisam vidjela ni prostora ni mogućnosti. Što je preostalo? Otići. Potražiti novi život u kojem ću moći napredovati, razviti svoje interese i potencijale, prenositi znanja, iskustva i vrijednosti ljudima kojima je moja ekspertiza potrebna. Kina je zemlja mogućnosti. Nedostaje im stručnjaka u području kulture, kulturnih politika, kazališta za djecu. Sve ono što suprug i ja znamo raditi - Kini je potrebno. Nikada nije kasno za novi početak i za korake koji te čine boljim čovjekom i stručnjakom. Suprug je prešao 63, ja sam u travnju proslavila 57. rođendan, ali još nismo dali sve što možemo. Godinama sam u Hrvatskoj pokušala mijenjati okamenjeni sustav, ali nije išlo. Javno sam djelovala, a sredina je reagirala - osobno. U Kini me jedino pitaju što znam i kakav sam stručnjak, a to je jedino što me zanima. Mala scena ne može se proširiti od svojih 188,11 metara kvadratnih ni za milimetar, a u Kini nam nude kazališta i pet puta veća od HNK. O uvjetima rada da i ne govorim. Ukratko, mogu više i bolje od ovoga gdje sam sada i gdje bih najvjerojatnije ostala da se nismo odlučili za odlazak. Godinama se u meni akumulirala potreba za novim iskorakom i kada se pojavio "okidač" - nisam se dvoumila otići ili ne. Izravan povod, “okidač” dogodio se u studenome prošle godine kada sam kao osoba oboljela od epilepsije stigmatizirana od onih koji bi se trebali boriti protiv stigmatizacije. Nakon što su i Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom i Pučka pravobraniteljica jasno objavile da sam krajnje neprimjereno stigmatizirana, nitko se nije ni ispričao. A ja sam u tom trenutku takvoj sredini odlučila reći zbogom.

Mala scena će biti organizirana u novom organizacijskom obliku.

U Hrvatskoj imamo 171 registrirani subjekt koji obavlja kazališnu djelatnost, a od toga je 31 javno kazalište i čak 140 privatnih kompanija. Većina privatnika su putujuće družine koje nemaju prostor za izvedbe, a Mala scena, najstarije privatno kazalište u Hrvatskoj, ima dvoranu na Medveščaku koju smo iz prazne sobe za sastanke vlastitim radom i sredstvima, a uz pomoć prijatelja i podupiratelja, pretvorili u kazalište. Mala scena poznata je po tome što predstave igra u svojoj dvorani, ali i na gostovanjima. Ostale družine s neovisne scene uglavnom gostuju, a u Zagrebu nemaju stalni prostor za izvedbe. Mi smo se godinama pripremali na tranziciju. Znali smo da nam valja iskoračiti iz obiteljske organizacije u neki novi oblik. Naučila sam od Adizesa da je “osnivačeva zamka” velika prijetnja organizaciji kakva je naša. No, nismo uspjelli pronaći jednu osobu koja bi preuzela ono što smo napravili. I tako smo oko sebe odlučili okupiti nama slične organizacije koje nemaju što mi imamo (prostor), a koje nam dugoročno mogu ponuditi ono što mi, zbog našeg odlaska, uskoro nećemo imati (program). Na dobitku je Mala scena jer će zadržati kontinuitet rada, na dobitku su družine koje će nam se pridružiti jer će dobiti vidljivost i mjesto za probe u Zagrebu, a najviše je na dobitku publika koja će na jednom mjestu moći vidjeti najbolje od neovisne kazališne suvremene scene za djecu. Postajemo klaster, neka vrsta inkubatora, mjesto susreta izvrsnosti u području umjetnosti za djecu.

I u tome ste inovativni, prvi kazališni klaster. Koje će biti njegove prednosti?

Uvijek smo se trudili biti izvrsni, inovativni i društveno odgovorni tako da ovo što sada radimo ne izlazi iz naših temeljnih strategija. Prednosti će, kao što sam i rekla, biti za sve - za Malu scenu, kompanije koje se s nama udružuju, a najviše za našu publiku. Grad Zagreb dobit će referentno mjesto neovisnog kazališta koje može postati i primjer za spajanje drugih organizacija. Živimo u teškim vremenima za kulturu. Dugo pamtim, ali ovo što su prošle dvije vlasti napravile hrvatskoj kulturi - nezapamćeno je. Ne znaš tko je bio gori ministar kulture: Andrea Zlatar Violić, Berislav Šipuš ili Zlatko Hasanbegović. Želim vjerovati da će se stvari promijeniti na bolje. Ako se ne dogodi čudo - svima se loše piše. A najviše budućim generacijama i publike i umjetnika. Vjerujem da će naš klaster biti jedna od svjećica koje će smanjiti mrak u kojem živimo.

Kako bi ta transformacija protekla što bezbolnije pokrenuli ste i donacijsku kampanju. Kakvi su rezultati?

Neovisna scena živi na “tržištu natječaja”. Bez obzira na rezultate, nikada ne znate hoćete li preživjeti godinu ili nećete. Sponzora je sve manje, a kulturna politika ne prepoznaje važnost nas “malih”. Veliki je problem i to što nas okruženje ne prepoznaje kao male poduzetnike u kulturi što mi, bez sumnje - jesmo. Uspješna donacijska kampanja neće nam donijeti samo neophodna sredstva za tranziciju, nego i prepoznatljivot i jaču vidljivost. Kampanja je krenula, sakupili smo tek 25 % potrebnih sredstava ali čvrsto vjerujemo da ćemo uspjeti. Naše “Zmajevo gnijezdo” postat će generator novih tendencija u kazalištu za djecu, mjesto susreta umjetnika i publike, mjesto koje će biti živo 24/7 i tako 365 dana u godini. Pozivam sve vaše čitatelje da kliknu na našu kampanju, pogledaju što smo smislili i da nam, u skladu s mogućnostima - doniraju sredstva. Vratit će im se višestruko!

Obzirom da ste godinama „zaštitni znak“ Male scene, kako će, što je mnogima nezamislivo, izgledati bez Vas. Ne samo u organizacijom smislu.

Najvažnije je znati kada treba otići, a sigurna sam da sam odabrala najbolji trenutak. Sve se poklopilo - odlazak u mirovinu, novi strateški ciklus Male scene, “elementarna nepogoda” za neovisnu scenu u okruženju, mladi ljudi koje sam zaposlila prošli su temeljnu edukaciju za ono što ih čeka - i došao j taj trenutak! Nitko nije nezamjenjiv ili, kako kaže poslovica “ničija nije do zore gorjela”. Promjena je jedina sigurna. Vrijeme je za promjenu. Publika će se vrlo brzo prilagoditi novom načinu rada i, sigurna sam, vidjeti prednosti od raznolikosti koja će biti dostupna na Medveščaku 2. Dolaze nove generacije publike i njima treba dati nove sadržaje i nove forme. I suprug i ja davali smo svih ovih godina sve od sebe, a publika je to znala prepoznati. Sada ostavljamo mladima svoj životni projekt i znam da će i to biti prepoznato. Ukratko - donirajte za “Zmajevo gnijezdo” i ubrzo ćete vidjeti rezultate. A mi ćemo svakodnevno slati dobre misli i podršku - iz Kine. Zahvaljujem unaprijed u ime svih iz “Zmajevog gnijezda”! https://www.indiegogo.com/projects/zmajevo-gnijezdo-dragon-nest--2#/

Autor: Svjetlana Pećinar