MIRELA ŠPANJOL MARKOVIĆ: Tko se nije skrio...
Ostalo je samo nešto više od tjedan dana do dugo najavljivanog "smaka svijeta". Kakav je svijet u kojem danas živimo i zašto se ljudi od pamtivijeka odupiru promjenama, čak i onima na koje mogu utjecati?
„Čovjek ne može otkriti novi ocean ako nema hrabrosti izgubiti iz vida obalu.“ André Gide
Došao je i taj prosinac – mjesec velike promjene. U prvom newsletteru u ovoj godini, pod naslovom „Probudite se!“, pisala sam o neizvjesnosti koju nam 2012. donosi. Razmišljam o tome intenzivno ovih dana dok na programu SCiFi gledam kako reklamni blokovi započinju s dramatičnim odbrojavanjem: još 15 dana, još 14 dana, još 9 dana do 21.12.2012. i, zna se, najavljenog smaka svijeta po nekim interpretacijama Majanskog kalendara. Promjena. Što bi sve taj smak svijeta mogao značiti? Armagedonovski scenarij u kojem kiša meteora lupa po majčici Zemljici? Ili nešto sasvim drugo? Manje vidljivo, ali radikalno i korjenito? Promjena. Možda svijesti? Ako da, jesmo li spremni za to? No ne zazivamo li tako nešto već duže vrijeme, svjesni kako je svijet kakav smo stvorili ekološki i ekonomski neodrživ, nehuman i neprirodan za čovjeka? Jer nas takav čini tjeskobnima, ustrašenima i bespomoćnima u upravljanju svojim životima i sudbinama?
U intervjuu jednom dnevnom listu naš poznati intelektualac prof. Viktor Žmegač kaže: "Luksuz i mentalitet straha glavna su obilježja modernog društva. Svjedoci smo luksuza kakav je u povijesti neviđen. No, on koegzistira sa strahom koji je posljedica tehnološke razornosti“. Sve je to točno, ali iskreno, tko od nas voli promjene? Čak i kad su na bolje. Strah od novoga, neizvjesnosti, nesigurnosti koju promjena nužno donosi star je koliko i čovjek. Svakoga dana liježemo i ustajemo s istim osjećajem nesigurnosti – što mi donosi dan koji je preda mnom? Možda ćemo u tramvaju, na putu do posla, baš tog dana sresti muškarca/ženu svog života, ili ćemo izgubiti kontrolu nad vozilom i tužno promijeniti tijek svoje sudbine i sudbine ljudi koji će se zateći tog trenutka na baš tom pločniku… Jedni vjeruju u sudbinu, drugi u Božju volju, treći u to da se sve događa s razlogom. Što god od toga bilo, ako je tako, zašto se onda uopće bojimo toga svega, pa i promjena koje bi svijet možda mogle učiniti boljim? Uostalom, ionako na njih ne možemo utjecati.
"Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možemo promijeniti, a to smo mi sami." Heraklit
A što je s promjenama na koje sigurno možemo utjecati i za koje smo osobno odgovorni? Ne želimo promjenu pa ostajemo nesretni i zarobljeni u brakovima koji nas više odavno ne vesele, s ljudima s kojima odavno nemamo što razgovarati, s poslovnim partnerima koji nam se ne sviđaju, a sve zato što se bojimo reći „ne“ i poslušati intuiciju. Bojimo se neuspjeha pa odustajemo i prije nego što počnemo, a još više uspjeha (jer što ću kad uspijem, onda moram postaviti novi cilj, a to je napor...). Teško nam je i s malim promjenama - prehrambene navike, frizura, mršavljenje, ranije ustajanje, a da ne govorim s dugoročnijim i dugotrajnijim projektima - način života, komunikacija s partnerom, prijateljima, roditeljima, djecom. Reći, za promjenu, „možda si u pravu, ali ne slažem se s tobom“, popustiti (nekome), dozvoliti (sebi i drugima biti ono što jesmo), otpustiti (potrebu za kontroliranjem), itd. U žaru svađe odjednom promijeniti kontekst, na primjer skinuti majicu ili čarape (pa se vi nastavite svađati, ako ide :)). A kamoli promijeniti uvjerenja koja nam štete... Jeste li svjesni toga kako u većini situacija reagiramo na isti način, na iste argumente odgovaramo istim protuargumentima, na istim se mjestima slično ponašamo? Kad dolazimo drugi dan na seminar sjedamo uvijek i nepogrešivo na isto, „naše“ mjesto… Volimo rutinu, ustaljenost, poznatost… Koliko novih recepata isprobate za Božić? Jeste li od onih kojima Božić nije Božić, ako nema londonera, polumjeseca s orasima, vanilin kiflica i bakalara na bijelo? Od onih koji svakodnevno idu na posao istim putem? Ako jeste pripadate većini i potpuno ste normalni :).
Mi ljudi volimo ostati u zoni komfora dokle god ide. U svojoj mekanoj kućici sa starim i ofucanim, ali poznatim jastučićima, načinjenima od perja samozavaravanja. Promjena nam je toliko bolna i naporna da ćemo radije lagati si, patiti, biti nesretni, trpjeti i zanemarivati svoje želje sve dok ne dotaknemo dno - razbolimo se, slomimo fizički ili psihički, ili se počnemo utapati u vlastitom očaju pa dosadimo svojim žalopojkama i Bogu i vragu. Ali kad se usudimo iskoračiti i napraviti promjenu, onda je metamorfoza takva da više ne prepoznajemo ni sami sebe na starim fotografijama. A za to se, vjerujte, isplati riskirati.
"Ne opstaju oni najveći i najjači, već oni koji se uspiju prilagoditi." Darwin
Svaka promjena nosi u sebi rizik, a preuzeti rizik ne može puno ljudi. Smatra se da je u društvu samo 3-5% ljudi sposobno upustiti se u, na primjer, rizik nad rizicima - poduzetništvo. To su oni koji svjesno ulaze u to. U Hrvatskoj su još poznati i kao kamikaze. Wikipedija kaže: „Poduzetništvo je spremnost pojedinca ili više partnera da, uz određeno ulaganje kapitala i preuzimanje rizika uz neizvjesnosti, uđu u poslovni pothvat s ciljem stvaranja profita. To je način gospodarskog djelovanja u kojem poduzetnik odlučuje što, kako i za koga stvoriti i na tržištu realizirati, ulazeći u poduzetnički pothvat na svoj trošak i u rizik, s ciljem stjecanja dobiti. Bit poduzetništva je u nemiru, stalnoj potrazi za novim idejama, maštovitosti u pronalaženju novih mogućnosti poslovanja, pouzdanoj intuiciji i procjeni te vještini i borbenosti.“ Stoga ne treba čuditi podatak koliko ljudi žudi za sigurnim poslom, te da je mladim ljudima rad u državnoj upravi još uvijek na ljestvici najpoželjnijih radnih mjesta. Dodala bih kako je, uz sve to, potrebno još i malo ludosti, ali bitno je da se ipak određeni broj ljudi u to upušta.
Snaga uvjerenja u provođenju promjena
U ovoj recesijskoj godini dosta smo se u Ciceronu bavili komunikacijom u procesu restrukturiranja. Svako restrukturiranje velika je promjena. Uglavnom bolna jer uključuje teške rezove - otpuštanja, reduciranja troškova, borbe s nepredvidivim tržištem. Restrukturiranje je strateška odluka na koju utječu uvjeti na tržištu, a menadžeri su ti koji ju moraju objasniti, prenijeti, komunicirati, provesti. Najveći dio vremena radili smo na unutarnjim otporima ljudi – na uvjeravanju njih samih u to da na promjenu ne mogu utjecati, ali mogu na način kako će ju doživjeti i prenijeti drugima. Tek kad se prestanemo opirati možemo početi provoditi promjene vjerodostojno. To znači da ako trebate provesti odluku kojom će 90 ljudi ostati bez posla, morate biti svjesni toga kako je to jedini način da opstane ostalih 1280. Uvjeriti sebe, prilagoditi se. Tek nakon slamanja početnih otpora možemo raditi na strukturi, sadržaju, formi, ključnim porukama. Uvjerljivosti nema ako retoriku ne prate osobna uvjerenja. Stoga nema smisla ikoga na išta nagovarati niti uvjeravati dok ne uvjerite, za početak, samoga sebe.
I za kraj, malo politike…
Jedna od navika koju Hrvati obožavaju jest ogovaranje i pljuvanje po političarima: „Svi su oni isti. Loši.“ Ma nisu. Svaki je loš na svoj način. Neki mišlju, neki riječju, neki djelom, a neki propustom. Ali 'ajmo mi o riječima.
Puno sam govorila o retorici naših političara u ovoj sudnjoj godini. I kudila i hvalila kad je trebalo. Ali jedno im je zajedničko s nama, običnim smrtnicima - vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. Nauče oni osnove retorike, ubace dva do tri efektna citata, odbruse ponekad oponentima koju pametnu, znaju biti simpatično ironični, dobiju pokoji pljesak. Sve dok u tome ne pretjeraju i na najbenignije osobno pitanje odgovore sarkazmom. Zašto? Zato što od svojih uvjerenja ne mogu pobjeći, pa poput snahe u Šumi Striborovoj, u trenutku nepažnje, palucnu zmijskim jezikom pokazujući svoje pravo lice, slabosti kao što je, recimo, okorjeli prezir prema inteligenciji običnog čovjeka. Za istač, bili oni lijevi, desni ili liberali, svi oni svojom retorikom ostavljaju dojam kako misle da su bolji, pametniji, vrjedniji od nas. Suštinski nema razlike u izjavama poput „nismo vam ništa ni obećali“ (Milanović) ili „nije na vrijeme izbacila toga malog van koji je s tim istrčao“ (Pusić za državnog dužnosnika), od onih davnih „crnih, žutih i zelenih vragova“ nad kojima smo se tako zdušno zgražali. Zajednički im je kroničan nedostatak obzira i osnovnog govorničkog bontona. Što ja tu mogu promijeniti? E pa ne mogu promijeniti njih, ali mogu odlučiti da više neko vrijeme neću davati nikakve izjave o bahatosti, preziru, nedosljednosti i nespretnosti hrvatske aktualne političke retorike. Pa glupo mi je stalno (psiho)analizirati istih par ljudi u ovoj zemlji, odgovarati na ista pitanja poput što je premijer mislio kad je rekao ovo ili ono. Što ja znam što je pak ovaj „mali“ mislio, vjerojatno ništa. Uostalom, ima toliko zanimljivijih stvari kojima se želim baviti. Još ovih preostalih 9 dana :).
A što ćete Vi promijeniti u svom životu? Javite nam.
Ako preživimo želimo Vam sretnu, moćnu i transformiranu 2013., a ako ne, sretan Vam kraj svijeta!
P.S. Raspored radionica u 2013. objavljujemo nakon 21.12.2012. :)
Za Ciceron: Mirela Španjol Marković
