Početkom globalne financijske krize prije desetak godina, kada se vidjelo da se ne radi o običnoj kratkoročnoj recesiji, centralne banke pojedinih zemalja odučile su slabljenjem vlastite valute potaknuti rast izvoza, čime bi se potaknula proizvodnja i otvaranje novih radnih mjesta u njihovoj zemlji, a što bi dovelo do ublažavanja negativnih posljedica krize i pomoglo u vraćanju gospodarstva na pravi kurs.

No izvoz jedne zemlje nužno postaje uvoz ostalih zemalja, koje su također bile zahvaćene krizom i isto tako su odlučile prebroditi je smanjivanjem uvoza i poticanjem izvoza, što se najlakše postiže slabljenjem valute. Jedna za drugom, centralne banke praktički svih najvažnijih gospodarstva na svijetu, počele su poduzimati mjere koje su dovodile do slabljenja njihovih valuta u odnosu na valute njihovih najvažnijih trgovinskih partnera. Takva situacija naziva se valutni rat  i redovito dovodi do velikih oslicalcija valutnih tečajeva. 

Nekoliko godina kasnije, nakon provođenja radikalnih mjera monetarne politike koje nikada prije nisu korištene, kriza se smirila, no situacija još uvijek nije bajna. Gospodarski rast je u većini gospodarstava i dalje slab, a stopa inflacije već je godinama na neuobičajeno niskim razinama. 

Centralna banka,koja se u krizi prva odlučila na ubrizgavanje ogromnih količina novca u financijski sustav bila je američka centralna banka i po mnogima je upravo radi toga danas američko gospodarstvo u najboljem stanju.  Kao što je bilo očekivano,  američka centralna banka je kasnije prva završila program direktnog ubrizgavanja novca u financijski sustav i prva je počela podizati referentne kamatne stope kako bi spriječila nagli rast stope inflacije i kako bi si stvorila prostor za djelovanje u idućoj recesiji. Takvi potezi doveli su do naglog jačanja američkog dolara u odnosu na većinu ostalih valuta, pa je dolar danas u odnosu na euro, britansku funtu i japanski jen 10 do 20% jači nego je bio prije tri godine.

Europska i japanska centralna banka su se prije nekoliko mjeseci odučile na još jednu ekstremnu mjeru monetarnog popuštanja – spuštanje kamatnih stopa u negativni teritorij, pa se u američkoj centralnoj banci pojavio strah da će, ukoliko nastavi podizati kamatne stope u SAD-u, uzrokovati prebacivanje ogromne količine kapitala u SAD, što će dovesti do dodatnog jačanja dolara i pogoršanje američkog trgovinskog deficita. Iz posljednjih nekoliko obraćanja javnosti  Janet Yellen, čelnice američke centralne banke, može se zaključiti da kamatne stope neće biti podizane tempom kakav se očekivao prije nekoliko mjeseci, nego će proces zatezanja monetarne politike biti mnogo sporiji.

To znači da svijet ulazi u novu fazu valutnog rata. Cilj će i dalje biti isti – imati slabiju valutu nego najvažniji trgovinski partneri, kako bi se stimulirao izvoz i destimulirao uvoz, ali sada se to više neće postizati uvođenjem ekstremnijih mjera monetarnog popuštanja od ostalih centralnih banaka, nego odgađanjem zatezanja monetarne politike. Rezultat takve strategije će također biti isti - one centralne banke koje sporije budu dizale kamatne stope, osigurat će vlastitom gospodarstvu povoljan tečaj valute koji će i u idućim godinama pogodovati izvozu. 

Analitičari Admiral Marketsa smatraju da će te takav pristup provođenju monetarne politike i dalje uzrokovati  velike oscilacije valutnih tečajeva.  Te očekivane oscilacije nastaviti će predstavljati  rizik pri zaduživanju u stranim valutama, ali će također pružiti priliku za ostvarivanje profita svima onima koji aktivno trguju valutama. PS/S.P.