Nedavno sam imala priliku sudjelovati na trekingu u kanjonu rijeke Zrmanje. Topao kasno ljetni dan, čisto nebo, priroda prekrasna. Na našem putu do vrha kanjona, probijali smo se uzbrdo kroz raznorazna šipražja, strme makadame i suncem opečene livade. Žurili smo da čim prije stignemo do prve sljedeće kontrolne točke, gdje se nalazi okrepa. Žurili smo, između ostalog i da ne zadržavamo one iza nas, na uskim putevima, jer se treking u ovom slučaju razlikuje od običnog planinarenja u tome što je natjecateljskog karaktera i važno je u kojoj si kategoriji i za koliko sati pređeš odabranu rutu. U jednom trenutku stigli smo do vrha kanjona odakle je pucao filmski pogled.

Iako smo uložili znatan napor da se krećemo čim brže, neki od nas procijenili su da je ipak pametno uložiti par minuta u slikanje prekrasnog pogleda, unatoč vremenu koje istječe i unatoč simpatičnim komentarima ostalih jurećih trekera: „turisti!“. Uživali smo i upijali ponosnu i nestvarnu prirodu. Kad pogledam unatrag, shvaćam da je ovo bila točka nakon koje nije bilo povratka. Smjer u kojem nas je natjecanje dalje vodilo je bilo nizbrdo prema samoj rijeci a konačni cilj, Obrovac, dolazi kada budemo Zrmanju pratili rame uz rame par sati. Nastavili smo s žustrim tempom, ovog puta spuštajući se.

Tu sam naišla na prvo nezadovoljstvo. Krajolik je postajao sve magičniji i magičniji a ja ga nisam mogla gledati. Zapravo iz moje perspektive bilo je potpuno svejedno hodam li u otvorenom ili zatvorenom prostoru. Zbog čega? Jer sam cijelo vrijeme morala vrlo fokusirano promatrati svoje noge i noge trekera ispred mene, kako se ne bi pokliznuli, pali i ozlijedili. I postala sam pomalo frustrirana, jer sam shvatila da je to u većini trekinga tako. Trčim i žurim po svakakvim terenima i jedino  što imam na umu je prolazno vrijeme i jedino što vidim je kamenje na tlu. Ne dižem glavu. I nekako nisam zadovoljna kada dođem do cilja, iako je iskustvo iza mene zvuči zapanjujuće.

Onaj trenutak kada sam stala, dignula glavu i dopustila ljepotama okoline da prokrijumčare jednu dimenziju sreće u moj treking rezultirao je time da više nisam htjela žuriti. Ne samo ja, svi iz mojeg tima! Inače bismo ovu rutu završili za cca 3 sata, nama je trebalo cca 5. Jer je jednog člana tima obuzela sunčanica i nije mogao više istim tempom. Jer smo se odlučili prestati natjecati i malo prodisati. Odlučili smo gledati, stajati, piti iz Zrmanje i u tri navrata zaplivati u njoj. Turisti!

Tajna Leadershipa

Izvrsno smo se proveli, smijali, zabavljali, ali isto tako iz natjecateljske otišli u onu drugu krajnost. Nismo našli ravnotežu, balans, omjer. Nismo uračunali sve elemente: natjecanje, uživanje, potrebe tima i nismo kreirali strategiju skrojenu prema našim potrebama, za ostvarenje cilja. Tako slično zahtjevima leadershipa u današnje vrijeme. Kao što kaže Action Centered Leadership model Johna Adaira, kojeg svaki leader dobro zna: kako u isto vrijeme žonglirati između zaista zahtjevnih potreba konačnog cilja, tima i individue? Kako u tome svemu naći omjer u kojem se on osjeća kompetentno i vodi bez stresa. Jer ako ćemo biti iskreni, posao leadera, voditelja se sastoji praktički od dva posla na puno radno vrijeme: rad s ljudima i rad na zadatku. Iako u literaturi možemo identificirati važne elemente leadershipa, nitko nam ne može savjetovati pravi omjer. Taj omjer je na nama da ga otkrijemo. To me podsjetilo na traženje pravog omjera za Sreću iz Coelhovog Alkemičara. Izgleda da sve stvari koje je vrijedno savladati u životu, traže od nas da isprobamo i nađemo vlastiti omjer.

Tajna Sreće

„Neki je trgovac poslao sina da nauči Tajnu Sreće kod najmudrijeg od svih ljudi. Mladić je četrdeset dana hodao pustinjom dok nije stigao do lijepa dvorca, navrh neke planine. Tamo je živio Mudrac kojeg je tražio. Umjesto da se nađe s tim svetim čovjekom, naš je junak ušao u dvoranu u kojoj je bilo vrlo živo; trgovci su ulazili i izlazili, ljudi… (A.Č/PS)

Autor teksta: Tihana Dragičević

Izvor: Poslovnisavjetnik br. 137

Ostatak teksta pročitajte klikom na PDF ikonu: