Marijan Bušić već niz godina stoji na čelu institucije koja se bavi poviješću i budućnosti najpoznatijeg modnog detalja na svijetu – kravate. Osim što uspješno promišlja i razvija izgled hrvatske kravate, zadržavši ju u najvišim sferama svjetske modne industrije, Academia Cravatica trudi se očuvati kravatu kao kulturnu baštinu Hrvata i Hrvatske, podižući svijest i ponos o njezinom porijeklu, odnosno educirajući javnost o tom hrvatskom daru cijelom svijetu. Za časopis Udruga.hr Bušić je otkrio zanimljivosti tog spoja – modnog biznisa i kulturne baštine te koliko upravo Academia Cravatica kao svjetska neprofitna institucija utječe na zadržavanje statusa kravate – kao vrhunskog i najcjenjenijeg modnog detalja za svečane prigode i pokazivanje uljuđenosti te kulture.

Udruga.hr: Uvijek kada biram kravatu za najsvečanije prigode izaberem onu hrvatske proizvodnje jer su mi najljepše. Tako je bilo i prije mjesec dana. No prilikom usporedbe više njih vidio sam da su se zadnji, najnoviji modeli značajno promijenili u odnosu na prijašnje. Kako npr. brend Croata kravata uspijeva ostati u samom vrhu modne industrije, prateći promjene?

Od samoga početka rada na osmišljavanju brenda okrenuli smo se specifičnim hrvatskim motivima - riječ je o glagoljici, pleteru, baštini općenito - čime smo ponudili nove uzorke. Premda su to stari motivi, oni su novi u svjetskim okvirima, percipirani su kao novi. Jednako tako, nakon Moskve kvadrati su postali hit; Barcelona i još jedan engleski klub unijeli su ih u svoj dizajn. Mislim da smo mi u tom svjetskom kontekstu svježi jer se napajamo iz svoje riznice pa smo iznijeli nešto što nije dosad bilo u ponudi i to se nadalje kvalitetno varira i oblikuje u Odjelu za dizajn.

Udruga.hr: Iako se izgledi kravate mijenjaju kroz vrijeme kako objašnjavate da je i dalje toliko popularna i kao takva neizostavan modni svečani dodatak?

Kravata je nedvojbeno ukras, ali ona govori više nego sama modna i ukrasna komponenta; govori o zrelosti muškarca, o njegovu dostojanstvu, o preuzimanju obveza uz slobodu odlučivanja. Utoliko je ona jedinstvena. Ma koliko moda oscilirala i mijenjala se, kravata ostaje nezaobilazna jer kao ni jedan drugi odjevni predmet govori o ljudskim svojstvima i vrijednostima koje sam upravo naveo. Pridodao bih još i službu drugome, jer mi smo pozvani da budemo u službi drugome. Zato sam mišljenja da su izgledi kravate i u budućnosti dobri unatoč njenim protivnicima. Kravata je prolazila radikalna propitivanja i do sada i usprkos tome ona se pokazala jakom jer je simbolički važna. Naime, ako izgubimo jedinstveni spoj slobode i odgovornosti - a upravo taj sklop reprezentira kravata - kako će opstati društvo? Kako ukoliko se zaboravi biti u službi drugome, ako se to ne potiče?!

Udruga.hr: Možete li razjasniti – za što su zapravo zaslužni Hrvati kada je riječ o kravati?  

Hrvati su, očito, stoljećima nosili rubac svezan oko vrata. I sama činjenica da je po njima takav, u čvor svezan rubac imenovan kravatom, čini njihov temeljan doprinos. Međutim, u pogledu razvoja kravata je dugo vremena bila prepuštena drugima: Francuzima, Englezima, Amerikancima, Talijanima... Sada smo ponovno i mi su-aktivni i propitujemo što je budućnost kravate. Zbog toga se može reći da se kravata vratila kući i kao što je poznati dizajner Boris Ljubičić rekao: “Hrvati imaju dužnost inovirati kravatu”. U svakom slučaju, treba biti aktivan, sudjelovati u budućnosti kravate i u njenim novim iskoracima. Rekao bih, ako itko, onda Hrvati imaju moralnu i svaku drugu obvezu i pravo da se bave kravatom.

Udruga.hr: Može li se izraziti vrijednost kravate kao kulturne baštine za Hrvatsku?

Vrijednost za Hrvatsku je nemjerljiva. Moramo nešto shvatiti i naglasiti: kravata pripada već dugo Europi jer se Europljanina doživljava kao čovjeka koji nosi kravatu, a zatim i cijelom svijetu pripada. Pogledajmo samo sljubljenost modernog Japana i kravate. Nadalje, po mnogo čemu nošenje kravate kod Španjolaca je poseban ritual. No i druge nacije duboko osjećaju kravatu kao svoju baštinu. Pa ipak, ona je ponajviše i iznimno vrijedna upravo za Hrvatsku. To je sažeto i pregnantno izraženo u sloganu “Tako svjetska, a hrvatska”!

Udruga.hr: Koja je uloga Academie i u poslovnom razvoju hrvatskog brenda kravate? Kako objašnjavate uspjeh te poslovno-kulturne sinergije?

Academia Cravatica je neprofitna ustanova i mi smo sretni što postoji hrvatski autohtoni dizajn, potpuno izvorni dizajn, što postoji domaća proizvodnja i plasman. Zbog toga smo radosni i neka cvjeta taj prekrasni vrt. Međutim, AC prvenstveno skrbi o proučavanju kravate kao hrvatske, europske i svjetske baštine i želja nam je da i Europski parlament poput hrvatskoga proglasi Dan kravate. Osim toga, posredstvom veleposlanika kravate nastojimo prenijeti do svake zemlje svijeta - i ujedno posvijestiti ljudima - njenu simboličku važnost.

Udruga.hr: Koji je za Vas najuspješniji ili najdraži projekt koji je pokrenula Vaša institucija, jer bilo ih je mnogo?

Projekti AC - koje ja potpisujem kao autor - u sebi su koherentni, ujedno komplementarni, prožimaju se, jedan izvire iz drugoga i nadovezuju se međusobno. Zato mi je teško odabrati... Kao što je teško reći ovo dijete mi je draže. Sigurno da je Kravata oko Arene, izvedena 18. listopada 2003., u jednome trenutku najviše odjeknula i taj odjek - vrijedi to istaći - i nadalje traje, ali i Kravata oko Hrvatske je bio projekt koji je trajao dva mjeseca i tada ga je, u ljeto 2006., percipirao svijet - američka tv-postaja je o njemu izvještavala kao o “najvećem umjetničkom djelu na svijetu” - pa je to odjeknulo do svih krajeva širom svijeta. Ne zaboravimo ni kontinuirano, sada već desetogodišnje djelovanje Kravat-pukovnije koja se također postojano pojavljuje u svjetskim medijima ili Dan kravate koji se obilježava kroz suvremene medije i društvene kanale godinu za godinom. Izveden je i performans Rubac - tajna kravata koji, nažalost, nije dovoljno odjeknuo, a smatram ga zbog poruke koju nosi - kako je u podlozi kravate ženski rubac - strateški iznimno važnim.

Mogao bih reći da mi je implementiranje kravate u vrtiće najdraže. Ta radost kada dijete svlada vezivanje kravate, kada osjeti samosvijest.

Dakako, to treba kasnije i vježbati pa će ostati za cijeli život.

Svojedobno je profesor Vladimir Jurić, didaktičar i pedagog, tumačio kako vezivanje kravate razvija matematički dio mozga, važan za STEM područje o kojemu se danas mnogo priča, jer tom se vještinom, vještinom vezivanja, stječe osjećaj za prostor.

Sama pak stečena samosvijest djeteta dugoročno djeluje, a prenosi se i na roditelje te na bake i djedove jer je njihovo unuče - jednako mislim i na unuka i na unuku - svladalo vezivanje kravate.

Udruga.hr: Možete li nam otkriti planove za neki budući projekt kojeg možemo uskoro očekivati?

Očekujemo da ćemo tijekom aktualnog saziva Europskog parlamenta uspjeti u inicijativi da Europski parlament proglasi 18. listopada Europskim danom kravate. I sada se već taj nadnevak navodi u raznim kalendarima na brojnim internetskim portalima kao Dan kravate. Međutim, kad bi se tako nešto formaliziralo na razini Europskoga parlamenta, onda bi to dodatno potaklo kulturu nošenje kravate i unaprijedilo spoznaju njena značenja.

Udruga.hr: Predstavlja li se ostala kulturna baština u Hrvatskoj, prema Vašem mišljenju, na pravi način i što bi drugi mogli naučiti od Vas?

Gledajući unatrag ovih tridesetak godina, rekao bih da je puno napravljeno, ali mogućnosti su i nadalje silno velike. Kravata je hrvatska i svjetska, običavam reći da nije ni jedan promil napravljen od onoga što se može napraviti; u tom smislu sigurno postoje velike mogućnosti. A na pitanje koliko bi se moglo od nas učiti, rekao bih da je to već prisutno, utjecaj je neizbježan. Nitko ne živi u zrakopraznom prostoru. Dakle, interakcija svih ovih godina postoji. Kad smo imenovali Hrvatsku domovinom kravate, taj pojam “domovine” određenog simbola, predmeta, pojave itd. kasnije je ušao u optjecaj, korišten je. Načini na koje smo radili, provodili razne projekte - neminovno je to sve utjecalo. Spomenut ću i koncept muzeološke naracije u maloprodajnome prostoru - realiziran u Salonima Croata koji se nalaze u pet hrvatskih gradova - prema konceptu što ga je osmislio naš djelatnik Nikola Albaneže, muzeolog i povjesničar umjetnosti. Taj je koncept dobio javno priznanje na međunarodnome Forumu kompanijskih muzeja u Milanu još 2008. godine.

Zbog svega toga, a mnogo toga nisam ni spomenuo, pozvan sam na sudjelovanje u radnoj skupini predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na osmišljavanju hrvatskoga identiteta. Da zaključim, djeluje se, ljudi usvajaju jer uvijek je korisno vidjeti najbolje od prakse i iz toga učiti; dakako, poštujući uže područje na kome je pojedinac stručan.

Udruga.hr: Kolika je važnost privatnih inicijativa, poput Vaše, u boljem prezentiranju hrvatske kulturne baštine, što je do nedavno bilo samo u rukama države?

Za sada je naša Akademija jedinstven pothvat. Jedina privatna neprofitna ustanova u Hrvatskoj, koliko je meni poznato, je AC. Nažalost, naša zakonska regulativa nije tome prilagođena jer sustav nikad ne prepoznaje jednoga; jedna jedina privatna ustanova u tom zakonodavnom smislu teško može biti prepoznata. Inače smatram da su privatne inicijative jako važne. Jer ako sve mora država, onda smo doista svi mi ostali invalidi. E, pa nismo invalidi. Država se mora baviti samo matičnim djelatnostima, država mora biti samo usko određeno područje i zato je nadasve važna privatna inicijativa koja mora opstati na tržištu.

Udruga.hr: Gdje vidite prostora za razvoj, što se tiče modne industrije, po uzoru na Vaš projekt?

Rješenje tekstilne industrije je, naravno, u modi. Pa ipak, mi čak mislimo da je rješenje mode u višim vrijednostima koje treba promovirati, to jest, uz sve poštivanje struke tekstila i mode, nužno je komunicirati i nositi još veće vrijednosti. Mislim da je to ključno. Inače, sama konvencionalnost proizvodnje nije dovoljna; to drugi rade ako ne bolje, a ono svakako jeftinije nego mi.

Udruga.hr: Pandemija je ove godine sve promijenila. Kako ćete Vi modificirati svoje projekte i aktivnosti u vezi s tim? Imate li kakav savjet za udruge koje su do sada ovisile o javnim okupljanjima i događajima?

Budući da sam ribolovac ispričat ću o ribolovcu koji se stalno hvali koliku je ribu ulovio; širi ruke da pokaže kolika je pa mu ih svezaše, a on nato pokaže raširenim prstima oči, toliko su velike oči bile u te ribe! Želim reći, ako nešto strasno želite - jer ja na tog ribolovca pozitivno gledam - onda Vas ništa neće zaustaviti. Dakle, ako imamo jaku potrebu nešto komunicirati naći ćemo način; ovako, onako, ali iskomunicirat ćemo nekako jer imamo tu strast. Ništa te ne može spriječiti ako si ti strasno u onome što želiš i mislim da će tako uvijek biti.

Razgovarao: Goran Jungvirth