Tipično mišljenje prosječnog Hrvata je kako u lijepoj našoj nitko ne može uspjeti vlastitim radom i trudom, već uspjeti mogu samo oni koji nešto ukradu, koji imaju iza sebe veliku banku, bogatog tatu, lobi ili gazdu.

Sjećam se razgovora s renomiranim kirurgom koji je ujedno i uspješan menadžer te vlasnik poznate medicinske poliklinike s velikim brojem pacijenata iz zemlje i inozemstva. Priča koja me zainteresirala, koja me podsjetila na moje početke i u kojoj se, vjerujem, mnogi drugi poduzetnici koji su krenuli od nule mogu prepoznati.

Spomenuti kirurg marljivo je učio, završio specijalizaciju, školovao se u zemlji i inozemstvu, radio određeni niz godina po bolnicama, radio za druge.  U konačnici, odlučio je svoju ušteđevinu investirati i pokrenuti vlastitu kliniku sa željom da stečeno znanje i iskustvo kapitalizira i naplati svoj dosadašnji rad i trud, sa željom da ostvari svoju viziju, da otvori radna mjesta i u konačnici da radi posao kojeg voli. 

Priča vam zvuči poznato?

Dakle, spomenuti kirurg osnovao je svoju tvrtku, te je konkurirao mnogim kolegama liječnicima koji su to isto radili već dugi niz godina. Mana mu je bila ta što je bio relativno mlad, ali istovremeno i iskusan, sposoban, vrijedan, uporan, pametan.

Ispočetka, kolege liječnici nisu ga doživljavali, nije bio vrijedan spomena, njegova nastojanja da napravi veliki posao dočekivana su s podsmijehom i osudom: „Tko je on, tko stoji iza njega, čiji je on mali, iz kojeg je lobija, tko ga financira?!“.

Banke ga nisu htjele podržati, sve što je imao bila je njegova ušteđevina, podrška obitelji te najbližeg kruga suradnika. Kliniku je otvorio u prizemlju svoje obiteljske kuće kako bi uštedio na troškovima najma. No, kako je bio vrlo sposoban, vrijedan i pametan svakim danom imao je sve više i više pacijenata. Polako su se počele širiti glasine o vrsnom kirurgu, direktoru i vlasniku uspješne klinike. Počeli su mu dolaziti i pacijenti iz konkurentskih klinika, pacijenti njegovih kolega liječnika, te pacijenti iz inozemstva.

Odjednom, kolege liječnici su ga počeli osluškivati, promatrati njegov rad, svakim danom su sve više osjećali njegovu prisutnost. No, i dalje ga nisu doživljavali: „Ma tko je on, neće on dugo, propast će, umorit će se?!“.

Vrsni kirurg, svakim danom imao je sve više i više zadovoljnih pacijenata, sagradio je vlastitu zgradu na tri kata, otvorio brojna nova radna mjesta, počeo zarađivati, osvajao strukovne nagrade, te je stao na žulj svojim konkurentima. Naravno da je njegov uspjeh razljutio njegove kolege liječnike koji su mu počeli podmetati ružne priče po medijima, omalovažavali njegov rad, slati mu razne inspekcije, tj. nastojali su svim silama napakostiti mu i uništiti ga. Nisu ga zvali na liječničke skupove, izbjegavali su ga u liječničkim krugovima jer „nije bio njihov. tj. čiji je on i tko stoji iza njega?!“.

No, kirurg se nije predavao, znao je da mora i dalje biti uporan, pošten i dosljedan svom poslu kojeg je neizmjerno volio. Još više i jače se trudio, znao je da će konkurentska podmetanja morati prestati.

I tako je kirurg iz ove priče i dalje vrijedno radio, imao je sve više zadovoljnih pacijenata i odjednom se našao u situaciji da je konkurencija ušutjela, smirila se. On je osluškivao i osluškivao, no glasa više bilo nije.  Smirili su se jer su shvatili da je mali, anoniman kirurg postao značajan poduzetnik, vlasnik jedne od vodećih hrvatskih medicinskih klinika, dobitnik mnoštva nagrada i priznanja iz svoje struke. Postao je bolji od njih i šutke su ga prihvatili. Vidjeli su da je uspio, da je čak uspješniji od njih.

Kad mali postanu značajni, kad mali preteknu velike, kad veliki postanu mali… najbolje će biti da kao zaključak citiram poznatu rečenicu iz Smogovaca koju u raznim varijantama čujem u krugovima onih koji se smatraju velikima, a zamuckuju kad govore o malima koji postanu veliki, često puta i veći od njih samih: „Oni su mali ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više toliko mali da ne bi bili veliki, ali su dovoljno mali da budu mali…“.

Autorica je direktorica i suvlasnica Business media group