Ako živite u našoj vrloj metropoli, zapravo i ne živite ako se nikad ujutro (cca između 7:15 i 7:45) niste vozili autobusom pod brojem 109. Ta vožnja čini jedan od onih tipičnih užitaka po kojima ćete pamtiti neki grad i moje je mišljenje da bi tu vožnju trebalo uvrstiti u gradske vodiče za turiste.

Pa evo kako možete: zakasniti na posao, dobro se nasmijati, izgubiti koji put živce i još malo naučiti o ljudskoj prirodi… vozeći se pola sata ovom ukletom trasom.

Za sve neupućene, vožnja 109-kom predstavlja uglavnom dugotrajnu vožnju područjem koje inače prijeđete za 5 minuta (može i za manje, zavisi s kim se vozite), a na svom putu srest ćete pregršt zanimljivih i pomalo čudnih ljudi koji vam nekako uvijek uljepšaju dan. Pa da ne prepričavam zgode svake vožnje, prepričat ću onu od jutros.

Gdje je nestao čovjek?

Pala je kiša, što po defaultu znači da ljudi ne znaju voziti, da je gužva na cesti nesnosna, da se vašom 109-kom vozi više ljudi nego po sunčanom danu i da naravno ti isti ljudi nekim čudom zaborave kako je to voziti se autobusom (jer, podsjetimo, ipak je pala kiša pa je to fenomen jednak tome da svemir naglo implodira... valjda). Po tko zna koji put ljudi zaborave da se na ulaznim vratima nalazi senzor i da, ukoliko stojite na putu tom senzoru, vozač ne može zatvoriti vrata i bus ne može krenuti. Prijevod: oko 150 ljutih, isfrustriranih školaraca koji kasne na nastavu, studenata koji kasne na ispit i radnika koji kasne na posao psuju na glas, ili u sebi, ili uzdišu, ili se smiju od muke.

Sada dolazimo do one najvažnije točke dnevnog reda – ljudska solidarnost. Na ovim najbanalnijim primjerima zapravo možemo vidjeti kako ljudi razmišljaju i koliko duboko je ovo društvo zapravo ogrezlo u mentalitet „gledaj samo sebe“.

Umjesto da se ljudi, kako ulaze u bus, lijepo pomiču prema sredini busa, pune ga od sredine prema vanjskim dijelovima i tako omoguće svima da uđu u bus, uvijek se nađu oni „genijalci“ koji uđu i stanu baš na ono „usko grlo“ nakon ulaznih vrata, tako da lijepo nitko ne može dalje (odnosno može, ali svi su „prefini“ da se malo proguraju), i tako se autobus vozi:
a) poluprazan
b) svi koji se voze su nagurani
c) nekad se ni ne vozi jer se svi naguraju na vrata pa se ona ne mogu zatvoriti.

Dakle, logika: nula bodova, da ne govorimo o tome da ljude koji su unutra, "na sigurnom" uopće nije briga hoće li oni vani uspijeti ući u autobu, stići gdje već trebaju. Bitno da su si oni osigurali mjesto koje njima paše.

To nas dovodi do sljedećeg pitanja: ako su ljudi zapravo sebični i gledaju samo sebe, kako ne shvaćaju da time to onemogućavaju da se vrata zatvore ili da svi stojimo kao ljudi, bez gužve, zapravo koče i sami sebe, jer se i oni gužvaju, a bome i oni čekaju da autobus krene?

Tu se onda uvijek nađe jedna dežurna „baba“ (opaska: ne mora nužno biti stara, ženska osoba) koja radi reda i glumi policajca, jedna bezobrazna mlađahna djevojka koja toj babi da do znanja da je baba te jedan stariji gospodin koji onda staje u obranu babe i tu mlađahnu djevojku stavlja na njeno mjesto.
Ali, nađe se tu i jedna mlada djevojka koja, vidjevši da je jedna postarija gospođa na rubu onesvještavanja, gospođu pita je li u redu, nađe joj mjesto za sjesti i pobrine se da vozač upali klimu kako ova ne bi kolabirala. Pa pomislite, solidarnost zaista postoji, ljudskost je tu negdje, a naročito je utješno znati da postoji u mnogim mladim ljudima koji su u ovom divljem svijetu ipak dobro odgojeni i sposobni ovako iznenaditi (kad već svi tako malo očekuju od njih po pitanju kulture).

Ali onda ta djevojka još izvuče papir iz torbe i počne hladiti gospođu, kao da joj bude lakše, i ne možete si pomoći da ne prasnete u smijeh. Sve je to ludo – pomislite, ali vam sine da i vi zapravo djelujete ludo, dok se tu smijete nenormalno sebi u bradu.

Ah, ta divna kišna jutra u 109-ki:). Sada sam spremna za radni dan...

Maja Jurković
Foto: Photo: Goran Jakus/PIXSELL