Ako imate dijete u dobi do četiri godine starosti pokušajte napraviti mali eksperiment - uzmite obični papir koji je s jedne strane plave, a s druge crvene boje. Okrenite plavu stranu papira prema djetetu i pitajte ga koju boju vidi. Reći će, naravno, plavu. Zatim okrenite papir tako da vi vidite plavu stranu, a dijete crvenu i pitajte dijete koju boju VI vidite. Odgovorit će - crvenu.
Naime, dijete vidi stranu papira okrenutu prema sebi i ne može pojmiti da netko drugi ima drugu perspektivu. I to je sasvim normalno za četverogodišnjaka. Iz egzistencijalnih razloga rađamo se orijentirani na sebe, egocentrični i prirodno tek odgojem, komunikacijom, interakcijom i odrastanjem stječemo osjećaj za druge te smo u stanju razumjeti da netko drugi istovremeno vidi potpuno drugu stvar. U duhovnoj literaturi to se zove točka motrišta.
Baš u posljednje vrijeme zaredali su se slučajevi koji su me potakli da napišem nešto o ovoj temi. Postoje, naime, ljudi koji uporno, tvrdoglavo i strastveno zastupaju svoj stav, vide samo svoju crvenu boju i nikako da shvate kako sugovornik gleda drugu stranu papira. Kao posljedica tog nerazumijevanja frustrirani su, nesretni i često u konfliktu s drugima. A davno su proslavili svoj četvrti rođendan...
Slučaj 1.
Na nedavnoj radionici Moć uvjeravanja radili smo vježbu uvjeravanja – trebate uvjeriti šefa da vam odobri odlazak na trening prezentacijskih vještina, npr. u Ciceronu. Razgovor je, uglavnom, tekao ovako:
A: Šefe, ja bih htio/htjela na seminar prezentacijskih vještina. (ja)
B: Zašto?
A: Pa, prošli sam mjesec držao/držala jednu prezentaciju i bilo je dosta loše. (ja)
B: Žao mi je, trenutno nemam novac u budžetu za edukaciju, to dobro znate. (ja)
A: Ali sljedeći mjesec opet držim prezentaciju i to pred Upravom... (ja)
B: Razumijem vas, ali novac za ovo razdoblje smo potrošili i morat ćete se snaći bez seminara. (ja)
A: Ali nisam bio/bila na edukaciji već godinama, a ovo mi je stvarno važno i stvarno mi treba... itd. (ja)
Poznato? Ukopavanje u pozicije iz kojih nema izlaska sve dok ne okrenemo papir i promijenimo perspektivu. Stanemo u cipele onog drugog, osjetimo koliko su velike ili male, udobne ili ne, gdje sve žuljaju... Ili se barem nagnemo da vidimo koju boju onaj drugi ima na papiru. Ako uporno kao mazga ponavljamo svoje argumente, bez razmišljanja o ključnoj stvari u komunikaciji – kakvu korist sugovornik ima od toga, što je tu za njega, te ako u pripremi argumentacije detaljno ne razmislimo o mogućim protuargumentima, na sigurnom smo putu neuspjeha. Moć uvjeravanja ne počiva na upornosti da kao pokvarena ploča ponavljamo ja, ja pa još malo ja rečenice, nego na razmišljanju o interesima onoga koga uvjeravamo, a ne o vlastitim. Njih znamo, no znamo li što onaj drugi želi?
Slučaj 2.
U osam ujutro tražite parking u prenapučenom centru grada, konačno ga nađete, pažljivo koristite prostor da biste ostavili što više mjesta za susjednog vozača, a kad se za sat vremena vratite, iza vas je parkiran neki egoistični divljak zbog kojeg teškom mukom i uz pokoju ogrebotinu izađete s parkirnog mjesta. Tlak vam je na 200. A zašto? Jer Vi to nikada ne biste učinili, vi ste obzirni, pažljivi i dobro odgojeni, kako on ne razmišlja o tome da je nekoga zatvorio, itd... Papir je crven i točka!
Slučaj 3.
Polarizacija mišljenja oko opravdanosti dolaska Pape u Hrvatsku ili gay parade u Splitu ovih dana ne pokazuje ništa dugo nego nesposobnost prihvaćanja da onaj drugi jednostavno ima druga iskustva, druge vrijednosti, druga uvjerenja, osjeća i doživljava stvar drugačije – vidi drugu boju, bila ona bijela ili ružičasta. Hej, ljudi, okrenite papir!
Slučaj 4.
Izjava Kevina Rudda, australskog premijera: Emigranti, a ne Australci, trebaju se prilagoditi. I to je to, bilo da vam odgovara ili ne. Sit sam toga da se ova nacija zabrinjava da nismo možda uvrijedili neke individue ili njihovu kulturu. Od terorističkog napada u Baliju do danas, svjedoci smo vala patriotizma koji dolazi od većine Australaca. Ova je kultura izgrađena tijekom dvjesto i više godina muka, truda i pobjeda milijuna muškaraca i žena u potrazi za slobodom. Govorimo pretežno engleski, a ne španjolski, libanonski, arapski, kineski, japanski ili bilo koji drugi jezik. Što znači da ukoliko želite biti dio ovog društva, naučite naš jezik! Većina Australaca vjeruje u Boga. To nije neka kršćanska desna orijentacija, niti je to politički nametnuto, to je činjenica jer su ovu naciju, a to se vidi i iz dokumenata, utemeljili muškarci i žene kršćanske vjere, na kršćanskim načelima. Naravno da je u tom slučaju adekvatno da se kršćanska obilježja nalaze na zidovima naših škola. Ako je Bog za vas uvreda, predlažem vam da odaberete drugi dio svijeta za vaš dom, jer je Bog dio naše kulture. Dopustit ćemo vaše vjere i nećemo vas pitati zašto u to vjerujete.Tražimo od vas da prihvatite našu vjeru i da živite s nama u harmoniji, mirno i u radosti. Ovo je naša domovina, naša zemlja i naš stil života i dopustit ćemo i vama da u svemu tome uživate. Ali, prije svega, ukoliko se ne prestanete žaliti, protestirati i užasavati našom zastavom, našom čašću, našom kršćanskom vjerom, našim načinom života, srdačno vam preporučujem da iskoristite drugu veliku slobodu koju imaju Australci - slobodu da napustite našu zemlju. Ukoliko ste ovdje nesretni, onda otiđite. Nitko vas nije prinudno ovdje doveo, nego ste vi sami tražili da vas ovdje primimo. Dakle, prihvatite državu koju ste sami odabrali.
(Hvala gospodinu Kaliniću na ovoj priči :))
Facit: Svaka priča ima barem dvije točke motrišta, barem dvije boje. Iako se čovjek rađa kao egocentrično biće jer mu to omogućuje preživljavanje u prvoj godini života (plače kad je gladan, žedan ili mokar) i iako to dokazuje naš pokus s početka ovog newslettera, asertivna, nenasilna komunikacija, koja podrazumijeva obzir prema drugačijem mišljenju, naučeno je ponašanje odgovorne, odrasle osobe i njezin izbor. Kad god netko drugi kontrolira ono što mi želimo, fokus nam mora biti na njemu, a ne na nama. Dok to ne postignemo, govorit će nam da se ponašamo kao djeca. I imat će pravo.
Za kraj ove teme, evo kako sam sudjelovala u jednoj bračnoj svađi naših prijatelja prije par dana. Dok smo sjedili u kafiću i njih dvoje udarili žestoku svađu oko toga treba li muškarac imati slobodnu večer s dečkima (on) ili ne, ako voli svoju ženu ne treba mu slobodna večer, pa nije na lancu (ona), pokušala sam ukazati na različitosti u perspektivama. „Što sad vidiš ispred sebe?", upitah nju nekako spontano. „Kako to misliš?". „Pa što ti je u vidokrugu ovog trenutka?". „ Jedan par jede sladoled, vidim crkvu, vidim dijete u kolicima...". Na to se okrenuh njemu koji je sjedio nasuprot njoj. „A što ti vidiš?". Naravno, vidio je potpuno druge stvari – stari bračni par kako se drži pod ruku, cvjećarne... Jer ima drugi kut motrenja. I to nekako prihvaćamo, da očima vidimo duge stvari, iako sjedimo za istim stolom... Jedino još moramo prihvatiti da i srcem vidimo druge stvari i da se zbog toga ne ljutimo jedni na druge.
In memoriam - Hvala Vam, Profesore
29.1.2009. godine umro je profesor Ivo Škarić, moj učitelj i mentor, čovjek koji je motivirao i inspirirao generacije studenata fonetike da se počnu baviti retorikom. Cijelo ovo vrijeme, dvije i pol godine, čekala sam da, s vremenske distance, mogu objektivno napisati tekst o čovjeku kojeg sam u vrijeme studija, kao i većina mojih kolega, istovremeno i obožavala i od kojeg sam zazirala. Mislim da je sad došlo to vrijeme, sad imam drugi kut motrenja. Profesor Škarić jedna je od najkontraverznijih osoba koje sam ikada upoznala i s kojima sam tijesno surađivala, čovjek bez kojeg ni Cicerona ni ovog newslettera ni retorike u Hrvatskoj, u ovom obliku, ne bi bilo. Bila je 1992. i granate su padale po Hrvatskoj kad me je nazvao i rekao da pokreće govorničku školu i da skuplja ekipu vrhunskih mentora. Pokrenuo je taj projekt u vrijeme kad nitko ništa nije poduzimao, rat je bjesnio i cilj je bio preživjeti. No on nije želio samo preživjeti, nego živjeti svoj san. Želio je obrazovati naciju u govorništvu, toj zanemarenoj socijalnoj vještini i znanosti koja je u to vrijeme u Hrvatskoj bila potpuna nepoznanica. Bio je entuzijast, egocentrik, zaljubljen u izgovorenu riječ, lucidan, originalan. Nije me morao nagovarati, imao je urođenu moć uvjeravanja zahvaljujući svojoj karizmi i strasti. Uslijedile su stotine održanih seminara, generacije srednjoškolaca i deseci hrvatskih destinacija na kojima smo održavali govorničke škole. Danas su to uspješni poslovni ljudi od kojih su neki nakon srednje škole upisivali fonetiku, poneseni našom zaljubljenošću u retoriku, elokvencijom, zajedništvom, adrenalinom natjecanja kojima smo ih izlagali. A Profesor nas je učio pomaknutom razmišljanju, provocirao nas da razmišljamo drugačije, tjerao na žestoke debate - bio nam je i učitelj i mentor. Nismo se uvijek slagali. A ne. Izluđivao nas je zatvorenošću za ideje koje nismo sami smislili, ljubomorom na iskustva koja smo donosili iz inozemstva, prezirom prema stranim idejama, pogotovo ako su bile bolje od onih na našoj fonetici. Bio je neka vrsta znanstvenog nacionalista koji je mislio da smo mi pametniji i talentiraniji od Nijemaca i Engleza, da ne trebamo mi učiti od njih, nego oni od nas... Cijenio je našu inovaciju, a prezirao imitaciju, čak i kad smo ga pokušavali uvjeriti da nije potrebno otkrivati toplu voda tamo gdje je već otkrivena. Želio je biti vlasnikom retorike, a Hrvatsku učiniti centrom svijeta za retorička ispitivanja. To je bila njegova točka motrišta. Velik dio nas suradnika tu je izgubio. Krenuli smo svojim putevima, unosili nove spoznaje i načine rada u retoričku misao, a on se s tim teško mirio. Profesor Škarić otkrio nam je svijet koji je nekima od nas postao stil života, zanimanje, način razmišljanja i koji je odredio naša uvjerenja. Neki od mentora rade na televizijama kao fonetičari ili treneri govora, jedna od nas živi u New Yorku gdje je napisala i knjigu o argumentaciji, a ja sam osnovala Ciceron i napisala knjigu Moć uvjeravanja te slijedim misao začetu negdje 1992. na prvoj govorničkoj školi na Malom Lošinju. Nikada neću zaboraviti kako nas je tjerao da mislimo drugačije i da se za to mišljenje borimo, da argumentirano i po retoričkim pravilima vodimo konstruktivnu raspravu, dijalog, brainstorming... Njegov posljednji intervju dan Glasu koncila pošteno me naljutio jer nikada nisam mogla prihvatiti njegov političku i nacionalnu isključivost. Ipak, silno mi nedostaju naše stručne rasprave i neslaganja, nedostaju mi čak i suze i lupanje vratima na 3. katu Filozofskog fakulteta. Tada još nisam znala da se treba znati i posvađati i da je, unatoč razlikama, među nama postojalo istinsko i duboko prijateljstvo. Nitko tu prazninu ne može ispuniti.
I zato, hvala Vam, Profesore!