Pomalo je smiješno da danas ugrubo svi stanovnici Hrvatske spadaju u grupu ljudi prozvanu ovim naslovom.  Razmislite. Poslovni čovjek je onaj zaposleni koji dio dana provodi na jednom poslu a drugi dio dana poklanja svojoj obitelji, hobijima ili odmoru.

I onaj školarac student koji balansira između nastave, zadaće, prijatelja i nametnutih obaveza. Sportaš koji između silnih priprema, treninga i utakmica jedva dočeka svijetlo odmora na kraju tunela. Estradni umjetnik kojemu radni dan traje i po 24 sata, a da ne spominjem i novolansirane starlete. Umirovljenik koji raspoređuje mirovinu i bavi se gotovo mađioničarskim pokrivanjem tekućih troškova, baš kao i hrvatski političar.

Nitko se zapravo previše ne opušta nego kombinira svoje resurse  najbolje što može u određenom trenutku i kroji život navikama jednog užurbanog managera 21.stoljeća.

Bavili se mi aktivno poduzetništvom ili ne, svi smo mi poduzetnici u duši. Poduzetni smo kad je u pitanju posao, projekt ili aktivnost koju volimo i do koje nam je stalo. Sebe privatno volim zvati Poduzetnicom plus. Međutim kako bi jedan poduzetnik ostao poduzetan, aktivan, u toku s događanjima, s jasnom vizijom i učinkovitim potezima, imperativ je da se brine o sebi jednako onoliko koliko se brine i o svojem projektima. U protivnom prijeti opasnost da ga pregazi stres i sve ostalo što ide uz puno rada bez dizanja glave. Takozvani burn out sindrom ne pogađa samo ljude na ključnim pozicijama. Često se susrećem s osnovnoškolskom djecom koja se jednostavno ne mogu više  nositi s traženom količinom obaveza  i zadaća.  Ako je tako rano počelo, pitam se, što li će tek biti za dvadeset godina?

Što je nova stvarnost?

 Toliko dugo slušam oko sebe da smo u krizi, da je država u krizi, da je recesija, da se nema novaca, vremena, sredstava. Toliko dugo, da zaključujem kako više nema krize. Ustoličila se u svijet, u državu, u nas i postala nova stvarnost. Ili to mogu reći ovako: stvarnost se promijenila i uzela novi oblik. Kako god hoćete. Ona skupina ljudi koja ostaje zaleđena i koja čeka da se iz krize nekim čudom preko noći izađe kako bi se  nastavili kretati, neminovno ostaju zarobljeni u vlastitom ledenom dobu. Dok se oni koji shvaćaju da se može i mora raditi s alatima kojima trenutno  raspolažu i u okruženju u kojem trenutno jesu, za razliku od jadikovanja što bi bilo kad bi bilo, ipak kreću.

Koliko vremena zapravo imamo?

 I iako se kreću, čupavo je. Kolega mi kaže da na poslu dobiva više zadataka no što vremenski može odraditi. Prijateljica mi plače na telefon da joj uvijek u jednom danu nedostaje barem sat vremena. Radni dan je davno prestao trajati 8 sati, samo što si to ne želimo priznati.

Ni sama nisam imuna na sindrom puno želja nigdje vremena. Dani su mi popunjeni do te mjere da vlastita majka mora ugovoriti sastanak sa mnom da bi me vidjela. Tarifu sam na mobitelu povećala, jer mi se čini jedinim način da ostanem u kontaktu s prijateljima. U rijetkim trenucima kada dignem glavu s ekrana i pogledam kroz prozor shvatim da se godišnje doba promijenilo a da me nije obavijestilo. Najimpresivniji je moj napeti radoholičarski način opuštanja. Sjednem na sofu, s minijaturnom i slučajnom rupom na mom poduzetnom dnevnom redu i uvjerim se da se sada opuštam. Štoviše, naređujem si da se opustim. I tako mentalno više puta kroz par minuta, vidim da se ništa ne događa i odustajem. Odlazim raditi nešto pametnije - raditi.

Planiram dnevne aktivnosti bez onih mudrih 20% praznog prostora za nepredviđene situacije,  natrpane jedne do drugih, i molim Boga da se slučajno od silnog trčanja ne razbolim, jer to bi mi samo pomrsilo planove. Tko još ima vremena biti bolestan.

Istovremeno shvaćam da je to recept za stres odnosno frustraciju,  stanje napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva, izazvano zaprekama ili poteškoćama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe. Svjesna toga nebrojno puta sjednem sama sa sobom i kažem da ne mogu ovako nastaviti dalje. Tihana, moraš odrediti prioritete u svom životu, kažem sama sebi. I prionem na posao. Svaki put napravim popis stvari koje su mi važne i svaki put vidim da se niti jedne ne želim odreći. Kao malo dijete koje trpa i zadnju čokoladicu od ponuđenih u  usta a nijednu ne želi dati curici do sebe...sve mu trebaju.

Odlučujem se ipak za plan B, ako neće brdo Muhamedu, Muhamed će brdu. Obzirom da ne mogu promijeniti količinu informacija koju primam i moram obraditi, mogu promijeniti način na koji gledam na njih. Jer realno, stres je samo perspektiva. Subjektivan način gledanja. I ako sam JA ta koja gleda, ako sam JA Promatrač, onda lijepo mogu odlučiti promatrati drugačije. Bravo Tihana!

Usklađivanje sa samim sobom

 Svjesnost je  nalik na pahuljicu, prekrasna ali i kratkotrajna. Zahtjeva puno volje i truda kako bi se održala. Potrebno je zadovoljiti niz potrebnih uvjeta kako bi ostala uščuvana. Međutim, za vrijeme dok oni jesu optimalni, vrtlog pahuljica stvara idilu.

Smiješim se češće, primjećujem male stvari kao što su bore smijeha kolegice koja sjedi preko puta mene, novu flekicu na ormaru, neistražen put u mojim poslovnih pothvatima, prilike koje pozivaju iza svakog ugla. Pitam se kako ih samo prije nisam vidjela... Inteligentno skidam s interneta audio knjige, ne bi li učinila da vrijeme radi za mene dok vozim na službeni put. Fokusiram se prilike ne manjkavosti, jer ne kažu bez vraga da ono na čemu je fokus to raste.

Uspijem primijetiti da ljudi oko mene iz dana u dan usklađuju boju kose s očima, verziju Windowsa s količinom memorije torbicu s cipelama, rječnik s okolinom, raspoloženje s ženinim, želje i potrebe s trenutnim mogućnostima. Nije li tako? A zašto sve to ne bi uskladili sa sami sobom i bili zadovoljni sada umjesto kasnije? Kako danas jedan uspješan poslovni čovjek brusi svoj alat, kako se ispuhuje? To sam oduvijek htjela  znati. Pretpostavljam da oni najdulje najuspješniji, tzv. maratonci, nikad neće trčati posljednji krug jer su njihove misli, riječi i djela usklađeni s njihovim željama i načinom života. Oni možda nisu našli savršen način opuštanja, ali su u ovoj novoj brzoj stvarnosti našli skladan način življenja koji funkcionira za njih.

Ključ je u transformaciji. Dugoročno evoluiraju oni pojedinci koji okoliš prilagođavaju sebi a ne sebe okolišu. Samo čega, to je na svakom poduzetniku da otkrije sam za sebe.

Plan B funkcionira za mene sve dok ne nestane čarolija svjesnosti i volje i opet se kao Pepeljuga ne nađem u žrvnju obaveza poslovne žene u ovoj novoj stvarnosti . I sve dok ciklus  treniranja mene same ne započne ponovo.

Tihana Tamindžić

trener i coach
Udruga za osobni i profesionalni razvoj Syncro