Stara priča kaže da je nekada davno živio bračni par koji je imao sina u dječačkim godinama i jednoga magarca. Trebali su nešto obaviti u najbližem gradiću pa se uputiše u tom smjeru. Posjeli su dječaka na magarca i krenuli. Kad su došli u prvo selo, ljudi su komentirali: “Pogledajte tog neodgojenog dječaka. On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca”. Žena tada reče mužu: “Nećemo valjda dopustiti da ljudi tako loše pričaju o nama”.

Muž je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega. Kad su došli u drugo selo, ljudi su mrmljali: “Pogledajte ovo, sram neka bude ovog čovjeka kad pušta da mu žena i dijete vuku magarca dok on sjedi”. Nakon ove kritike putnici odluče da žena sjedne na magarca, a muž i sin će držati uzde. Došli oni tako i u treće selo, gdje su ljudi ponovno komentirali: “Jadan čovjek! Cijeli je dan radio, a žena mu sjela na magarca. I jadan sin! Tko zna što ga sve čeka s takvom majkom”. Tada odlučiše da se sve troje popnu na magarca i nastave put.

Već možete pogoditi - kad su došli do sljedećeg sela, čuli su mještane kako komentiraju da će jadnome magarcu puknuti leđa zbog prevelika tereta. Tada oni siđu i odluče hodati pokraj magarca. Kad su prolazili kroz posljednje selo, nisu mogli vjerovati komentarima ljudi koji su im se smijali: “Pogledajte ove tri budale. Hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi”.

Što je poanta ove priče? Uvijek će netko biti nezadovoljan nečijom odlukom. Reakcija „kritiziranog“, posebno kada govorimo o poslovnim odlukama, povlači posljedice koje će osjetiti djelatnici njihovih tvrtki. Male prilagodbe uvijek su moguće i potrebne, ali stalno krivudanje teško oštećuje kredibilitet menadžera, a djelatnike dovodi u stanje nesigurnosti i nezadovoljstva. Osobito kada menadžeri slušaju savjete nekoga tko nikada nije radio njihov posao. Na primjer, političara.

Ima li svatko pravo na svoje mišljenje?

Naravno, svatko ima pravo na svoje mišljenje, no to ne znači da moramo obraćati pažnju, usvojiti ili postupiti onako kako netko drugi misli. Naime, uvijek je lakše imati mišljenje kada se radi o nekome drugome.

Postoje dva razloga koji diskvalificiraju nekoga da biste ga morali slušati. Prvi razlog je nedostatak važnosti. Ako niste nečiji kupac, netko važan u interesnoj skupini kojoj pripadaju ili netko tko im je važan u komunikaciji s tržištem, ignorirati će vas. S razlogom.

Prolazite li pored umjetnika i kažete mu da vam se ne sviđa njegov stil slikanja, vrlo vjerojatno će vas ignorirati. Ako nikada niste kupili skupocjenu umjetninu, ako niste vlasnik galerije i ne pišete utjecajne kritičke kolumne u važnim novinama ili časopisima, zaslužujete da vas se ignorira.

Što god da sam radio, osobito važne projekte, nekome se nije svidjelo ono što radim ili način na koji radim. Bio sam rukometni sudac dvanaest godina i naučio sam da što god dosudim, netko će imati nešto protiv. No, naučio sam da ako ljudi, kojima se nešto ne sviđa, nisu važni za provedbu projekta ili suđenje utakmice, ne trebam ih slušati. Jedini način da stvar napravim kako treba jest da napravim stvari onako kako ja mislim da bih trebao.

Kredibilitet i odgovornost

Drugi razlog je nedostatak vjerodostojnosti (kredibiliteta). Drukčije mišljenje, kritika, prijedlog, neslaganje ... trebali bi se zasnivati na stručnosti i iskustvu.

Ljudi za koje se zna da donose loše prosudbe, koji (pre)brzo zaključuju, vjeruju u bajke ili premalo znaju o tržištu – svi imaju pravo na mišljenje, no onaj tko ih sluša nema obavezu i čuti ih. Oni sami sebe diskvalificiraju jer način na koji oblikuju mišljenja nikada nije prošao na tržištu. Ili ponekad je – jednom u milijun pokušaja.

Zapravo, radeći s ljudima naučio sam razliku između menadžera kritičara i menadžera kritizera. Kritičar će izreći svoje mišljenje, te ponuditi i obrazložiti rješenje. Kritizer će samo konstatirati da nije dobro, da mu se ne sviđa, da treba nešto mijenjati, a što – nema pojma. Kritičari još mogu proći, kritizeri – do prvog stečaja.

Analitičari kraja 90-ih i početka 21. stoljeća u čudu će se jednom pitati zašto su ljudi u Hrvatskoj većinom nesposobnim, nevažnim političarima, ljudima bez kredibiliteta i odgovornosti dozvolili da im određuju što će raditi. Zato su ostali bez tržišta i posla.

prof.dr.sc. Saša Petar

Visoka poslovna škola UTILUS

sasa@sasapetar.com

facebook: Saša Petar Education Club