Poznato je da se MMF, iako mu to nije posao, dosta upliće i u političke procese u zemljama sa kojima ima sklopljene kreditne aranžmane. Zemljama sa dugovima i deficitima nameće se liberalizacija trgovine, cijena, tečaja nacionalne valute, kamata, stranih investicija, zatim privatizacija, smanjenje javne potrošnje, veća štednja, otpuštanje viška radne snage, smanjenje plaća u javnom sektoru i mirovina i dr.

Poznato je da se MMF, iako mu to nije posao, dosta upliće i u političke procese u zemljama sa kojima ima sklopljene kreditne aranžmane. Tako je postao politički sudionik u mnogim zemljama, jer se bavi kratkoročnim i dugoročnim strukturnim reformama privrede i društva u vremenu kada je kriza ozbiljna, a novca sve manje. Doktrina MMF-a, u kome SAD imaju pravo veta, bazira se na neoliberalizmu, gdje se, između ostalog, traži svođenje države na minimum regulatornih funkcija u području privrede. Zemljama sa dugovima i deficitima nameće se liberalizacija trgovine, cijena, tečaja nacionalne valute, kamata, stranih investicija, zatim privatizacija, smanjenje javne potrošnje, veća štednja, otpuštanje viška radne snage, smanjenje plaća u javnom sektoru i mirovina i dr.

Neoliberalizam danas, zapravo, formulira tzv. „Washingtonski koncenzus“ (iz 1990.), objedinjujući osnovne principe na kojima treba počivati ekonomska politika, a bazira se na „stabilizaciji, liberalizaciji i privatizaciji". Ova danas poznata i često ozloglašena fraza u raspravama o trgovini i razvoju se često smatra kao sinonim za neoliberalizam i globalizaciju. U formuliranju ovih principa ključnu ulogu su imali MMF, Svjetska banka i Ministarstvo financija SAD, sa sedištem u Washingtonu, pa otuda i naziv.

Washingtonske institucije u deset točaka preporučuju: budžetsku disciplinu; usmjeravanje javne potrošnje u područja koje daju visoku stopu ekonomskog povrata i imaju potencijal za pravedniju preraspodjelu prihoda, poput ulaganja u primarnu zdravstvenu zaštitu, primarno obrazovanje i infrastrukturu; poreznu reformu kojom se smanjuju porezne stope, a proširuje osnovu za oporezivanje; ukidanje ograničenja kod formiranja kamatnih stopa, odnosno njihova liberalizacija; politiku konkurentnih deviznih tečajeva; liberalizaciju trgovinskih tokova; liberalizaciju stranih direktnih ulaganja; privatizaciju; deregulaciju tržišta; zaštitu privatne svojine.

Ekonomske politike, prvenstveno zemalja u razvoju, koje su se bazirale na ovim principima, uglavnom su dale slabe rezultate.

Receptura prilagođavanja MMF bazira se na tradicionalnom monetarnom pristupu analizi platnog bilansa, koji predstavlja teorijsko-analitičku osnovu makroekonomske politike i uvjetovanju korištenja njegovih sredstava. U literaturi je prihvaćen naziv da je pristup MMF "monetaristički", a teorijski je fundiran na monetarnom pristupu platnom prometu. U njenoj osnovi leži kratkoročni karakter prilagođavanja i restriktivnost monetarne i fiskalne politike, jer monetarizam pretpostavlja porijeklo platnobilansne neravnoteže u ex ante višku ponude novca. Platni promet se promatra isključivo kao monetarni fenomen, gdje deficit nastaje kao rezultat neusklađenosti monetarnih varijabli ponude i potražnje novca. Poznato je da je osnovni restriktivni monetaristički pristup MMF usmjeren kako će zadužena zemlja vraćati dugove, a manje ga zanima razvojna komponenta i pitanje zaposlenosti. Dobar primjer su baltičke zemlje, koje su slijedeći recepturu MMF drastično morale smanjiti zarade, a kao rezultat primijenjenih mjera imale su veliki pad BDP.

Uloga MMF, čija politika je u funkciji globalnog kapitala, je da odobrava kredite pojedinim zemljama pod uvjetom da prihvate provođenje neoliberalne ekonomske doktrine, što se na kraju, po ocjenama mnogih kritičara, svodi na politiku „ekonomskog neokolonijalizma“. Najveće koristi od ovakvog pristupa imaju velike multinacionalne korporacije i banke, a ne građani zemalja iz tranzicije. Politika „stezanja remena“ koju primjenjuje MMF već duži niz godina predmet je raznih kritika u svijetu.

Pad privredne aktivnosti i recesija

Tako na primjer poznati američki ekonomist, nobelovac profesor Joseph Stiglitz, ukazuje da njegov program štednje i smanjenja troškova nije dao pozitivne rezultate, već vodi padu privredne aktivnosti i recesiji. Svojim rigidnim, jednostranim i nefleksibilnim pristupom, koji traži makroekonomsku stabilnost a zamemaruje razvoj, MMF je pokazo da svoj krizni model ne prilagođava specifičnostima pojedinih zemalja. Poznati su primjeri njegovih neuspjelih programa u Indoneziji, Tajlandu, Južnoj Koreji, Rusiji, Brazilu, Argentini i sl., koji su tamo samo pogoršali ekonomsku situaciju i pokazalo se da MMF više brine o interesu financijskih tržišta, nego o razvoju zemlje-članice kojoj treba pomoći. Od bivših socijalističkih zemalja koje su prošle tranziciju, Slovenija, Češka i Slovačka izbjegle su diktat MMF i našle samostalni model razvoja, dok se recimo Rusija počela ubrzano razvijati kada je prekinula suradnju sa njim. Pojedine azijske zemlje su ostvarile visoke stope privrednog rasta, bez saradnje sa MMF-om.

Stiglitz nema povjerenja u MMF i tvrdi da su drastične mjere štednje koje propisuje svojim klijentima „pogrešno rješenje”, koje ne funkcionira na pozitivan način u kriznim uvjetima. Više puta je od početka 2012. godine oštro kritizirao MMF zbog politike prema Grčkoj i drugim prezaduženim državama eurozone, optuživši tu globalnu financijsku organizaciju da te zemlje gura u još dublju krizu. On tvrdi da se kriza dugova u zoni eura nikako ne može riješiti restrikcijama potrošnje. Umjesto toga trebalo bi potaknuti privrednu ekspanziju, putem stimuliranja državne potrošnje. Prema njegovoj formuli, države koje se suočavaju sa dužničkom krizom ne trebaju slušati savjet MMF-a, koji zahtijeva ograničenje budžetske potrošnje, već sve snage treba usmjeriti na rast privredne aktivnosti i zaposlenosti.

Kao veliki pobornik protiv inflacije, MMF lako prihvaća recesiju i pad proizvodnje u zemlji, a zanemaruje nezaposlenost i siromaštvo. U svim ključnim područjima gdje je intervenirao, kao što su razvoj, vođenje financijske krize i tranzicija, njegova liberalna doktrina nametnuta zemljama u teškoj ekonomskoj situaciji, pokazala je krupne greške. Striktno nametanje ekonomske ortodoksnosti kada je u pitanju liberalizacija tržišta, smanjenje budžetskog deficita i druge mjere, nije poštedjelo zemlje teških finansijskih potresa u kojima je intervenirao MMF, pa se postavlja pitanje da li je „umjesto vatrogasca postao piroman“. Njegovi krediti za strukturno prilagođavanje (koji bi trebali biti u nadležnosti Svjetske banke), pokazali su se prilično neefikasnim u sprječavanju valutnih kriza i osiguranja stabilnog privrednog rasta u prezaduženim zemljama u razvoju. Jasno se pokazalo da MMF nema više onu konstruktivnu ulogu u svjetskoj privredi, koju je imao niz godina posijle Drugog svjetskog rata i da „sistem i institucije iz Breton Wood-sa“ moraju biti temeljno reformirani.

MMF je priznao još jednu pogrešku iz serije neadekvatnih mjera nametnutih Grčkoj u procesu izvlačenja iz krize. U posljednjem izvještaju MMF-a iz 2014. godine, priznaje da su drastične mjere štednje i smanjenje primanja bili kontraproduktivni i rezultirali „tragičnim socijalnim implikacijama”. U izvještaju se kaže da oštre fiskalne mjere, smanjivanje budžeta i smanjenje plaća i mirovina i do 50 % na koje su međunarodni povjerenici primorali grčku vladu nisu dali očekivane rezultate i da su doveli do pada produktivnosti. Stručnjaci MMF-a, tako, priznaju još jednu u seriji grešaka učinjenih prema Ateni pravdajući se činjenicom da su njihova očekivanja kada je riječ o privrednom rastu bila previše optimistična, da model primjenjivan prema drugim zemljama i kada je riječ o smanjenju broja zaposlenih u „grčkom slučaju” nije dao očekivane rezultate nego je otvorio niz novih problema.

Pokušaj reforme MMF-a

Međutim, u posljednje vrijeme naziru se određeni pokušaji u formiranju nove politike MMF-a, gdje bi MMF osim uloge svjetskog financijskog policajca postao i financijski prometnik. S tim u vezi, u travnju 2011. godine, raniji generalni direktor MMF Dominique Strauss-Kahn bio je najavio fundamentalni zaokret u ekonomskoj filozofiji, koju je ova institucija zastupala od svog osnivanja, a to je da umjesto slobodnog djelovanja tržišta, treba biti kombinacija tržišta i državne regulative. Naveo je da je globalizacija donijela dosta toga dobrog, ali ima i rastući jaz između bogatih i siromašnih. Zatražena je veća državna regulativa tržišta, koja bi donijela pravedniju distribuciju prihoda i veću ulogu centralnih banka u sprječavanju financijskih kriza. Očigledno, radi se o zanimljivom prijedlogu, ali od toga do sada nije ništa napravljeno u tranformaciji MMF-a, koga kontroliraju najbogatije zemlje na čelu sa SAD-om.

Usvajanjem novog zakona o financiranju koji ne predviđa izdvajanja neophodna za reformu upravljanja MMF-om, američki Kongres razočarao je mnoge zemlje zahvaćene krizom i ostavio bez očekivane pomoći.Naime, pred Kongresom je bio prijedlog da odobri transfer 67 mlrd. USD koje su SAD još 2010. sa odvojenog računa stavile na raspolaganje MMF-u, ali među zakonodavcima u Kongresu prevagnula je sumnja zbog načina na koji je MMF izdašno pomagao gašenje kriza u eurozoni, ali i zbog protivljenja da se sredstva američkih poreznih obveznika ulažu u takve i eventualno nove poduhvate. Predviđeno je i da osnivački kapital MMF-a, namijenjen gašenju financijskih kriza po svijetu, bude udvostručen na 756 mlrd. dolara. Dogovor je bio i da se dva od 24 direktorska mjesta u Upravnom odboru MMF-a oduzmu Europi i dodijele novonaraslim ekonomskim silama.

Bez neophodne suglasnosti SAD-a, blagajna MMF-a ostaje nedovoljno puna da se uhvati u koštac s tekućim financijskim krizama niza članica. Kina je lišena najavljenog dupliranja glasačkih prava, kojim bi postala treća sila u MMF-u. Mnoge zemlje zahvaćene krizom neće moći računati na pomoć MMF-a koju su očekivale. Realizacija dogovora zapela je na političkom terenu SAD, jedine članice MMF-a sa pravom veta i najvećim postotkom glasačkih prava (16,7 %).

Najnoviji sukob BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i SAD-a izbio je na proljetnom zasjedanju MMF-a i Svjetske banke u travnju 2014. u Washingtonu, jer je zbog veta američkog Kongresa propala djelomična reforma MMF-a, koja je bila dogovorena još 2010. Tada su članice MMF-a postigle dogovor o tome da zemlje u razvoju dobiju malo veću važnost prilikom glasanja. Radilo se o “prebacivanju” 6% prava glasa, zbog sve većeg značaja zemalja u razvoju u svjetskoj ekonomiji. U posljednjih deset godina porastao je udio država BRIKS-a u globalnom BDP-u sa 18% na oko 28%. Cilj grupe BRIKS je da promijeni dosadašnji poredak u kojem SAD nastupaju kao hegemonistička, odnosno jedina “super sila”.

dr. sc. Dejan Jovović

znanstveni savjetnik i redovni član Naučnog društva ekonomista Srbije

Poslovni savjetnik pratite putem Facebook/LinkedIn/Twitter