Nekoliko regija u Europi teži neovisnosti: Škoti, Baski i Katalonci žele vlastitu državu, u Belgiji se spore Flamanci i Valonci. Sve to se može protumačiti kao protutrend europskim integracijama.

Rule Britannia - ali ne kod nas! Ovako bi mogao glasiti slogan škotskog pokreta neovisnosti. Nakon više od 300-godišnje pripadnosti Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije, Škoti bi se 2014. na referendumu trebali izjasniti o državnoj samostalnosti.

Odgovarajući sporazum o održavanju referenduma su u ponedjeljak (15.10.) potpisali britanski premijer David Cameron i šef škotske regionalne vlade Alex Salmond. Sa svojom željom za neovisnošću se Škoti nalaze u dobrom društvu u Europi.

Bogate regije žele samostalnost

To su prije svega jake gospodarske regije u Europi, koje se žele odcijepiti od svoje matične države. Tako su prema navodima europske agencije za statistiku Eurostat, regije Katalonija i Baskija, koje teže neovisnosti, ostvarile gotovo jednu četvrtinu španjolskog bruto domaćeg proizvoda (BDP), iako zajedno čine manje od deset posto teritorija Španjolske.

Talijanski sjever sa Južnim Tirolom i regijom metropole Milana ne želi više sufinancirati slabi jug zemlje. A i Škoti žele radije za sebe zadržati zaradu od eksploatacije nafte. 

Posebice teška situacija je u Belgiji, gdje flamanski separatisti sve upornije zahtijevaju odcjepljenje od francuskoga govornog područja na jugu zemlje. Flandrija doduše obuhvaća samo jednu trećinu teritorija, ali je zaslužna za gotovo 60 posto BDP-a Belgije.

Pored gospodarskih razloga, postoje brojni daljnji argumenti za neovisnost, kaže profesorica Silke Göttsch-Elten, etnologinja pri Sveučilištu Kiel. Ti argumenti, dodaje ona, služe definiranju vlastitog identiteta: Jezik, zajednička povijest, ili ono što se općenito zove kulturom. Religija pritom može igrati veliku ulogu, ali i i zemljopisni aspekti, je li neka regija, primjerice, na rubu ili u središtu neke zemlje.

Pokreti neovisnosti u zapadnoj i južnoj Europi žele prije svega očuvati samostalnost svoga naroda. No to samo im, prema međunarodnom pravu, ne daje pravo na secesiju, odnosno protiv volje matične države proglasiti se samostalnim, pojašnjava profesor Christian Hillgruber sa Sveučilišta u Bonnu.

U tome se stručnjaci međunarodnog prava uglavnom slažu - osim, u slučaju da je došlo do grubog postupka protivno ljudskim pravima sve do genocida - kao što je to bio slučaj na Kosovu, kaže Hillgruber.

 U tadašnjoj srbijanskoj pokrajini su 1998/99. deseci tisuća ljudi izgubili živote u sukobima između srpskim trupa i pobunjeničke Oslobodilačke vojske Kosova UČK.  

Pri raspadu nekadašnje Čehoslovačke u Češku Republiku i Slovačku je to bilo drukčije. Taj korak je 1993. uz uzajamnu suglasnost proveden mirno i tiho te su nastale dvije samostalne države. 

Samostalni, ali ne u potpunosti

Iako je u europskim državama poput Španjolske i Irske uvijek iznova dolazilo do napada separatističkih skupina, stručnjak međunarodnog prava Christian Hillgruber u Europi ne očekuje ozbiljnija odstupanja kao što je to bio slučaj u dugogodišnjim ratovima za neovisnost u drugim dijelovima svijeta, kao na primjer u Eritreji, Istočnom Timoru ili Sudanu, piše dw.de.

Pri odcjepljenju od matične države, kao u slučaju škotske težnje, Hillgruber probleme uočava na drugim mjestima: Naravno da će se imati što raspravljati o, ako ćemo to tako nazvati, posljedicama razvoda, posebice o raspodjeli imovine i dugova: Škotskoj se neće dopustiti neovisnost, ukoliko ne preuzme dijelom i dugove Ujedinjenog Kraljevstva.

Stoga će cijela priča vjerojatno završiti tako što će Škoti biti zadovoljni time da im London ustupi više gospodarske neovisnosti, ali bez potpunog odcjepljenja od Ujedinjenog Kraljevstva, procjenjuje Christian Hillgruber. (sh)