U razgovorima s predstavnicima funkcija ljudskih resursa gotovo u pravilu postoji doza frustracije u kojoj ljudski resursi ne mogu prodrijeti do visokog managementa s prioritetima koji su esencijalni za budućnost tvrtke, a koji se odnose na ljude. Ukratko, funkcija nije percipirana kao strateška. Čak i kada se ona nominalno, odnosno verbalno, deklarira kao strateška to u praksi često nije popraćeno konkretnom podrškom i odnosom prema ljudima kao ključnoj konkurentskoj prednosti.

Priča je poznata. Ili kako bi to jedan moj dragi kolega ilustrirao i ustvrdio da visokom rukovodstvu najvredniji resursi poduzeća nisu ljudi, ma koliko god oni to tvrdili, već službena vozila koja voze. Naravno, bila je to provokacija koju je iskoristio u jednoj svojoj radionici, ali u kojoj se nazire zrno istine i koji definira odnos visokog managementa i ljudskih resursa.

Činjenica je da se uspješne organizacije sve više oslanjaju na nematerijalnu imovinu kao izvor svoje konkurentske prednosti. Istraživanje i razvoj, marke (brendovi), odnosi s korisnicima, a da ne spominjemo više apstraktne "sposobnosti" kao što su organizacijska fleksibilnost, gdje ti elementi postaju izvor stvaranja vrijednosti.

Upravljanje nematerijalnim elementima u trgovačkim društvima, u okruženju u kojem ih konvencionalni računovodstveni standardi u pravilu mjere kao troškove, posebno je izazovan.

Nigdje taj izazov nije veći i očitiji nego kada govorimo o ljudima. U pravilu će vam većina lidera u tvrtkama bez zadrške izjaviti da su njihova najvažnija karika - njihovi ljudi! Čak su možda i uvjereni u to, ali će vam onda ljudi (zaposlenici) na koje se ponosno mislilo takve izjave s cinizmom odbaciti kao neistinu.

Ljudi kao trošak

 Često se upravljanju ljudima pristupa na razini troškova koji se pokušavaju svesti na minimum. Zbrajanje ljudi s ugovorima na određeno ili neodređeno (često i kršeći rigidni zakon) postaje dominantna tema sastanaka uprava i funkcije HR-a. Aktivnosti u kojima se outsource, odnosno izdvajanje dijelova organizacije kao vanjske usluge, uzima kao ultimativno rješenje svih problema tvrtke je vrlo rasprostranjeno. Međutim to u svojoj osnovi nema za cilj razvoj i rast već puko preživljavanje. Nedavno sam razgovarao s  Richardom Sandsom, predsjednikom Upravnog odbora Constellation Brands (najveći distributer premium vina na svijetu), koji kaže da nikada nije vidio tvrtku koja raste na rezanju troškova. Kontrola troškova je, da ne bude zabune, apsolutno bitna i potrebna, ali sama po sebi ne donosi rast i uspjeh.

Cijeli članak pročitaje u novom broju časopisa Direktor, ožujak 2012, broj 3
Autor: Besim Agušaj, predavač na Američkoj visokoj školi za menadžment i tehnologiju RIT/ACMT