Europska unija spremna je učiniti sve što je potrebno kako bi se očuvala stabilnost euro zone, zaključili su čelnici 27 zemalja članica nakon prvog dana summita u Bruxellesu.

Spremni smo učiniti sve što je potrebno kako bismo osigurali stabilnost euro zone - kaže se u deklaraciji koju je pročitao predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy. Predsjednici država ili vlada zemalja članica dogovorili su prvi dan svog dvodnevnog sastanka na vrhu tekst manje promjene Lisabonskog ugovora koja će omogućiti uspostavu trajnog mehanizma za stabilizaciju eura i koji bi trebao biti uspostavljen sredinom 2013. godine nakon što sadašnjim privremenim rješenjima istekne rok trajanja. Zemlje članice čija je valuta euro mogu uspostaviti stabilizacijski mehanizam koji se može aktivirati ako se to pokaže nužnim za stabilnost euro zone u cjelini. Odobravanje financijske pomoći od tog mehanizma bit će podvrgnuto strogim uvjetima - glase dvije rečenice koje će se ubaciti u Lisabonski ugovor.

Do proljeća ove godine EU nije imao sigurnosnu mrežu za euro zonu jer se smatralo da su pravila koja su uvedena pri uvođenju zajedničke valute dovoljno čvrsta da se izbjegnu problemi. Međutim, dužnička kriza koja je najprije pogodila Grčku, a zatim Irsku pokazala je da ta pravila nisu bila dovoljna. U svibnju ove godine, Europska unija je stvorila privremenu sigurnosnu mrežu koja se sastoji od Mehanizma za europsku financijsku stabilnost (EFSM), koji omogućuje Europskoj komisiji da se na tržištu zaduži do 60 milijarda eura koje može proslijediti zemljama u krizi, te Fondom za europsku financijsku stabilnost (ESFS), koji se sastoji od jamstava država članica eurozone u visini od 440 milijarda eura. Tim iznosima treba dodati sudjelovanje Medunarodnog monetarnog fonda s 250 milijarda eura, što je ukupno 750 milijarda eura.

Lisabonski ugovor - ugovor konstantnih izmjena

Čelnici su se složili da je potrebno imati stalni europski stabilizacijski mehanizam, koji bi bio na raspolaganju zemljama euro zone kada se nađu u poteškoćama. Međutim, za to je potrebno promjeniti Lisabonski ugovor, koji je stupio na snagu prije nešto više od godine dana, nakon silnih poteškoća pri njegovoj ratifikaciji. Promjene ugovora u EU nikada nisu jednostavne, ali Lisabonski ugovor predviđa pojednostavljenu proceduru koja će se sada koristiti. Svaka promjena ugovora podrazumijeva jednoglasnu odluku šefova država ili vlada, ali kod pojednostavljenog postupka nije potrebno sazivati konvenciju u kojoj ravnopravno sudjeluju sve europske institucije. U ovom slučaju potrebno je samo konzultirati Europski parlament, Komisiju i Europsku središnju banku, čije mišljenje nije obvezujuće. Nakon toga promjena ugovora kreće u postupak ratifikacije u zemljama članicama.

Čelnici EU-a naglašavaju kako se ovom promjenom ne povećavaju ovlasti Unije na štetu država članica i da se one odnose samo na euro zonu. Time se umiruje Velika Britanija, koja se protivi svakom povećanju ovlasti Bruxellesa i izbjegava potreba za referendumom u Irskoj. Na pitanje hoće li se promjena Lisabonskog ugovora ratificirati zajedno s nekim drugim ugovorom, poput pristupnog ugovora s Hrvatskom, predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy je rekao da se ne isključuje mogućnost da to bude simultano provedeno, ali da "u svakom slučaju to mora biti odvojeni postupak".

I privatni vjerovnici će snositi dio tereta

Ratifikacija treba biti dovršena do kraja 2012. godine, a trajni mehanizam treba biti uspostavljen najkasnije u lipnju 2013. kada istječe rok sadašnjim privremenim rješenjima. Osim teksta promjene ugovora, čelnici su dogovorili i obrise budućeg trajnog mehanizma i zadužili ministre financija da do sljedećeg summita u ožujku pripreme sve pojedinosti o tome kako će taj mehanizam izgledati. Najvažnija i najdalekosežnija odredba novog mehanizma sastojat će se od toga da će privatni vjerovnici snositi dio tereta ako je neka zemlja prisiljena restrukturirati svoje dugove, što je eufemizam za bankrot. Na tome je najviše ustrajala Njemačka, tvrdeći da ne mogu samo porezni obveznici snositi posljedice, dok privatni vjerovnici, koji dobro zarađuju posuđivanjem novca državama, ne snose gotovo nikakav rizik. (Hina/MŠ)