Njemačka koje se uvijek predstavlja kao oslonac razvoja Europske unije ipak je u velikoj mjeri kriva za krizu eura zbog preniskih mjesečnih plaća i slabog uvoza, piše dw-world.de

Od kada je uveden euro u Njemačkoj gotovo da nije bilo porasta troškova radne snage. Iako su druge zemlje povećavale primanja uposlenika za tri ili četiri posto u Njemačkoj je u deset godina, od 2000. do 2010. porast iznosio u prosjeku 1,7 posto. 

Znanstvenici iz zaklade Hans-Böckler smatraju da ovakva neujednačenost može postati i već postaje opasna. Razlog tomu je suzdržanost njemačkih sindikata koji su posljednjih godina činili sve kako bi što je više i bolje moguće spriječili masovna otpuštanja i nezaposlenost. Drugim riječima, kako navodi Gustav Horn iz spomenute zaklade, njemački sindikati su se zadovoljili porastom plaća u jednakoj mjeri kao što je rasla i proizvodnja u poduzećima. Gustav Horn smatra da je problem što prednosti u proizvodnji s jedne strane i slabije platežne sposobnosti radnika s druge strane, dovode do toga da Njemačka sve više izvozi, a sve manje uvozi.

Ova neujednačenost bi se prije, u vrijeme postojanja njemačke marke još mogla uravnotežiti, no u euro zoni ovako nešto nije moguće. Također smatra da nije dobar argument poduzetnika koji tvrde da zbog konkurentnosti zemalja u razvoju ne smiju povećati mjesečne dohodke. Horn smatra da ovaj problem međutim ne bi trebali rješavati sindikati već politika. Naime, u Njemačkoj više od 40 posto zaposlenih radi bez tarifnih ugovora. Stoga bi bilo potrebno da se politika više uključi kako bi se povećali mjesečni dohotci. Time bi se povećala potrošnja i uvoz čime bi se smanjila neujednačenost u euro zoni, zaključuje Gustav Horn. (HT)

Izvor: www.dw-world.de