U poslovnom svijetu još uvijek je živa rečenica: „Veliki jedu male.“ Još uvijek je i točna – velike farme efikasnije su i produktivnije od malih, kada govorimo o podjeli fiksnih troškova. Velika poduzeća financijski su jača od malih, a velike trgovine mogu uvijek dobiti osjetne popuste na velike narudžbe i biti jeftinije od malih, kvartovskih trgovina.

Posljednjih je godina sve aktualnija rečenica: „Brzi jedu spore.“ Brojni su tekstovi napisani o tome je li bolje biti prvi na tržištu ili je, u nekim situacijama, bolje na tržište doći drugi, treći ili koji već ... Što se događa kada su manageri brzi? Ili spori? Mislim da nema pravila i da svaki pojedinac (vlasnik poduzeća ili manager) donosi odluke brzinom za koju je sposoban. Ipak, što se događa ako njihovi timovi ne mogu biti brzi poput njih? Ili, ako su spori u provođenju njihovih ideja i naloga? Što se događa kada su manageri prebrzi ili prespori za svoje suradnike? Ili tržište...

Prebrzi
Manageri s osjetnim viškom energije nemaju osjećaj da ih suradnici teško dostižu pa zbog “razvučenosti” linije koja nastaje za ostajanjem jednog dijela ljudi, poslovni rezultati postaju lošiji. Većina sljedbenika ima svoj životni ritam, koji se odražava i na poslovne reakcije, pa ne mogu odrediti prioritete u brojnih zahtjevima koje im upućuje prebrzi manager. Tek što su riješili jedan, na stolu je već pet novih zahtjeva pa to stvara zbrku i uvodi površnost kao način rješavanja problema, samo da im se “maknu” sa stola.

Ostatak teksta pročitajte klikom na pdf ikonu.

Autor: Saša Petar
Izvor: Poslovni savjetnik