Potreba za rastom ili samoostvarenjem jedna je od ljudskih potreba kojima ljudi ostvaruju svoju svrhu. Ako mislite da svrha nije važna, zapitajte se otkud tzv. „krize srednjih godina“.

Poduzeća i poduzetnici su svuda oko nas. Jeste li se ikada zapitali zašto postoje? Razlog je, naravno, ekonomske prirode. Poduzeća, prije svega, postoje jer su dobri alokatori resursa.

Poduzeća radom u velikim serijama i s obzirom na namjeru dugoročnoga djelovanja mogu nabaviti resurse puno jeftinije nego što bi to mogao prosječni pojedinac. Tako nam se ne isplati svako jutro peći kruh, šiti odjeću, raditi cipele, izučavati propise ako nismo pravnici, razmišljati kako napraviti neke građevinske radove i što nam je sve za to potrebno. To rade osobe koje su za to školovane i specijalizirane, a mi ubiremo koristi od njihove specijalizacije. Isto tako, drugi imaju koristi od toga što smo mi dobar stručnjak u svom poslu.

Poduzeća i poduzetnici ne posluju vječno. Mnoga nova poduzeća vrlo brzo nestaju. Mnogi poduzetnici se s vremenom preusmjeravaju na nešto drugo. Razlog se nalazi u implicitnim ili oportunitetnim troškovima. Oni se odnose na vrijednost čimbenika koje poduzeće i poduzetnici imaju u svom vlasništvu, koriste ih u procesu stvaranja vrijednosti, ali bez postojanja eksplicitnih troškova. No, ove čimbenike ne treba sagledavati kao besplatne. Poduzeće bi na njima moglo zaraditi koristeći ih za neku drugu isplativiju svrhu. Tako je kapital moguće investirati u neku drugu namjenu, opremu iznajmiti nekom drugom, a svoja znanja i vještine „prodati“ na nekom drugom radnom mjestu.

Oportunitetni trošak bit će nula samo ako je tržišna vrijednost nekog čimbenika nula, odnosno ako niti jedno drugo poduzeće ne želi kupiti ili unajmiti taj resurs. Na taj način može se odrediti ekonomski profit kao razlika između ukupnih prihoda i ukupnih, dakle implicitnih i eksplicitnih troškova. Kategorija ekonomskih profita važan je orijentir za usmjeravanje sredstava, odnosno djelovanje kako pojedinaca, tako i poduzeća. Računovodstveni profiti ukazuju je li poduzeće sposobno nastaviti poslovanje, dok ekonomski profiti ukazuju treba li poduzeće uopće dalje poslovati. Kad god se oportunitetni troškovi ne uzimaju u obzir, poduzeće će vjerojatno resurse alocirati na neučinkovit način.

Implicitni ili oportunitetni troškovi važni su i u našem svakodnevnom životu. Nije svejedno u što smo utrošili svoj novac i svoje vrijeme. Ulažemo ih prema svojim potrebama i preferencijama. Pritom uzimamo u obzir omjer vrijednost/novac. Ako je omjer pozitivan, odnosno ako je vrijednost koju smo dobili veća od uloženoga, zadovoljni smo. Ako je manja, imamo razloga za nezadovoljstvo. Pritom vrijednost ne mora biti samo materijalna. Nekad smo zadovoljni jer je naše iskustvo kupnje bilo vrijedno, a uključivalo je i odnos trgovca prema nama. Tako možemo cijeniti što smo dobili neku informaciju, pomoć, ali i ugodno druženje i osmijeh (ne biste vjerovali koliko je to mnogima važno!).

Ulaganje također ne mora biti samo materijalno. Uložiti možemo vrijeme, ali i našu energiju, trud i predanost. Pritom je onome koji nešto prodaje ključno da je odnos vrijednost/novac za kupca povoljna, odnosno pozitivna te da dođe do kupoprodaje. Nekad trgovac može misliti da taj omjer nije na strani kupca. No, ključno je kako transakciju doživljavaju kupci. Ako je njihova percepcija pozitivna, odnosno ako u transakciji postoji nešto što im predstavlja vrijednost, do transakcija će doći i one će biti učestale.

Zapitajmo se sada zašto ljudi uopće rade. Iako će mnogima odgovor vjerojatno biti – da zarade plaću, to ipak nije cjelovit odgovor. Ako mislite da od rada nema druge vrijednosti osim plaće, zapitajte se zašto ljudi zapadnu u depresiju ako ne rade ili odu u mirovinu iako materijalno nisu oskudni. U konačnici, zapitajmo se zašto i kako ljudi biraju svoja zanimanja.

Ono što je motiv i pokretač većini prilikom izbora škole ili studija jesu njihovi talenti, odnosno sklonosti prema nekom poslu. Raspolaganje talentima (a svi mi imamo neki talent, a mnogi i puno talenata, od kojih za mnoge ni ne znaju) nalazi se u suštini potrebe za samoostvarenjem ili samoaktualizacijom.

Potreba za rastom ili samoostvarenjem jedna je od ljudskih potreba kojima ljudi ostvaruju svoju svrhu. Ako mislite da svrha nije važna, zapitajte se otkud tzv. „krize srednjih godina“. Ljudi se odjednom u određenom razdoblju svoga života počnu osjećati prazno, tupo, nesretno i neispunjeno. Neki tada promijene posao, neki životnoga partnera, a neki sasvim promijene svoj život i odu iz grada natrag na selo, u neku drugu državu ili na put oko svijeta.

Kada smo analizirali zašto poduzeća postoje, što tražimo u transakcijama te zašto zapravo želimo raditi, nameće se pitanje otkud onda tolike mrežne stranice, popularno znani forumi i ostale mrežne lokacije gdje se ljudi raspituju kako nešto napraviti sami. Zašto većina ljudi na spomen neke veće kupovine ili adaptacije prostora, odlaska liječniku ili potrebe za pravnom pomoći samo odmahuje rukom, izražava suosjećanje, sažaljenje i želi nam sreću? Zašto je tako teško naći dobroga liječnika, odvjetnika, majstora…?

Ako se svaki sustav, bilo da se radi o društvenom sustavu ili o pojedincu, ponaša racionalno s namjerom da raste, razvija se i živi što dulje u razmjeni sa svojim okruženjem, zašto onda ima toliko prijevara, nesavjesnoga ponašanja u transakcijskim odnosima, nemara i zloporaba.

Očito postoji neki bug u sustavu. 

Taj bug zove se pohlepa. Ljudi nerijetko odnosu razmjene pristupaju kao jednokratnoj igri nulte sume – ja mogu dobiti samo ako netko drugi izgubi i to sada jer tko zna hoće li biti nove prilike. To je protivno suštini života. Ako se poslužimo terminologijom teorije igara, život je iterirana igra ne-nulte sume. Naši interesi nikada nisu samo jednokratni i potpuno konfliktni.

Primjeri iz prirode nam ukazuju da je suradnjom moguće postići bolji ishod, odnosno integrativno rješenje koje predstavlja „treći put“ i bolje je za obje strane. No, čini se da to nikako ne uspijevamo shvatiti. Uzimamo, kao da sutra ne postoji. Iako smo se civilizacijski odmakli od otimačine, svaka prijevara je u suštini otimanje. A oteto je – prokleto. Time smo se vratili na temu prvoga bloga – daj i dat će ti se. Možda će ovaj tekst poslužiti da opet promislimo o toj ideji. Ništa nas neće koštati da je – isprobamo! 

Autor: Prof. dr. sc. Nataša Rupčić