Jednu tvrtku, njene mogućnosti, sposobnosti, prostor na kojem se može širiti, visine koje može doseći, determiniraju i definiraju sposobnosti njenih ljudi. Ima li notornije istine od činjenice da tvrtka ne može biti bolja od ljudi koji u njoj rade.

Koliko ljudi znaju, odnosno mogu, toliko će tvrtka i postići. Tvrtka djeluje u uvjetima u kojima se konkurentska prednost ne može temeljiti niti na jednom tehnološkom procesu, opremi i/ili stroju, jer sve ono što se može kupiti ili izmisliti već sutra konkurencija može nabaviti ili kopirati uz dodatne inovacije. Zar je toliko teško, reklo bi se skoro nemoguće, vjerovati da su jedini dugoročni čimbenik konkurentske prednosti tvrtke upravo ljudi kao njen kritični resurs koji ne može biti kloniran. Ukoliko se osvrnemo na osobno radno mjesto i razmislimo ima li tvrtka u kojoj radimo bilo što što konkurent nema ili ne može kupiti. Zar nisu upravo njeni djelatnici (ljudi) jedini radni resurs koji se ne može reproducirati u apsolutnoj identičnosti i uvesti u radni proces konkurentske tvrtke?

Postoje i oni koji ovu primarnu, jednostavnu istinu razumiju, koji razumiju sve mogućnosti i obećanja vrijednosti koje iz ovoga proizlaze, ali i sve muke i nesigurnost rada s ovako nestabilnim i nepredvidivim resursom. U ovom razumijevanju je i početak organizacijskih jedinica koje se nazivaju "ljudski resursi", i što je drugo "HR" do grupa stručnih osoba koje trebaju olakšati upravljanje i "posjedovanje" ovim dragocjenim čimbenikom. Oni trebaju (HR) olakšati, asistirati onima čiji je posao upravljanje jedinstvenom tvrtkinom vrijednošću, u čiju je nadležnost dano da svoje rezultate postižu kroz rad i rezultate drugih ljudi. E, na kojoj posjetnici, na posjetnici kojeg direktora i koje tvrtke to piše?!

Cijeli članak možete pročitati u novom broju časopisa Direktor, siječanj/veljača 2012., broj 1/2
Autor: mr. sc. Branko Pavlović