Prije svega treba pojmovno odrediti što je to oportunističko ponašanje. Može se konstatirati da se oportunističkim smatra ponašanje osobe koja traži priliku za ostvarivanje vlastitih ciljeva i koristi, pritom se ne rukovodeći etičkim načelima, odnosno ne sagledavajući utjecaj svojega ponašanja na druge ljude i/ili na zajednicu u cjelini.

Iako je pritom najčešće riječ o ostvarivanju i maksimizaciji materijalnih interesa, osoba se može ponašati oportunistički i kako bi stekla određene nematerijalne koristi poput pažnje druge osobe i slično. Ponekad je maksimizacija nematerijalnih koristi povezana s istovremenim ili kasnijim stjecanjem materijalnih koristi.

Sada se treba zapitati je li takvo ponašanje normalno i očekivano, odnosno sukladno ljudskoj prirodi, omogućuje opstanak ljudske i svake druge vrste te se oko toga ne bi trebalo previše zamarati, već tražiti načine kako bi se takvo ponašanje moglo unaprijediti, a stečene koristi povećati? Čini se da takvom ponašanju u društvu najviše pridonosi studij ekonomije. Tako se izučavanje ekonomskih zakonitosti temelji na standardnom ekonomskom modelu prema kojem su ljudi bića koja su svojim ponašanjem usmjerena na maksimiziranje korisnosti, odnosno maksimizaciju svojih interesa.

Istraživanja potvrđuju da studiranje ekonomskih zakonitosti temeljenih na ovoj pretpostavci ima značajan učinak na ponašanje studenata. Tako je utvrđeno da se sebično ponašanje studenata povećava s trajanjem studija ekonomije. Zanimljivo je spomenuti da je utvrđeno da do pada u stupnju poštenja studenata dolazi već nakon slušanja prvog ekonomskog predmeta (primjerice Osnova ekonomije), što nije slučaj za studente koji slušaju ne-ekonomske kolegije.

Dok je za studente drugih usmjerenja karakteristično da prema završetku studija povećavaju svoje suradničko ili kooperativno ponašanje, studenti ekonomije su poznati po povećanju natjecateljstva, odnosno kompetitivnoga ponašanja. Kompetitivnost se može definirati kao ostvarivanje ciljeva koji su međusobno isključivi. Drugim riječima, ostvarivanje ciljeva jedne strane podrazumijeva neuspjeh ili poraz druge strane. Stoga osobe koje uče kompetitivno ponašanja imaju sklonost nametati svoje stavove i interese drugima i boriti se za njihovo prihvaćanje bez sagledavanja i uvažavanja stavova druge strane ili strana.

No, odgovara li ovakvo ponašanje ljudskoj prirodi i potrebama ljudske zajednice u cjelini? Nedvojbeno je da je život svakog čovjeka isprepleten sa životima drugih ljudi. Također je nedvojbeno da je velike ciljeve teško postići individualnim radom. Povezivanje ljudi sličnih interesa, aspiracija i snova često stvara čuda kojima se divimo. Suvremeno poslovanje također obilježava intenzivna koopeticija, odnosno istovremeno natjecanje i suradnja u područjima u kojima je ona moguća. No, mogućnosti suradnje nerijetko izranjaju sasvim neočekivano ili sa stranom od koje bismo to najmanje očekivali ili uopće ne bismo očekivali. Mnogi će reći da se i tome nalazi ljepota života.

Kako bi do suradnje došlo, potrebno je tražiti uzajamno prihvatljiva, odnosno integracijska rješenja. To podrazumijeva vještinu komunikacije i artikulacije vlastitih potreba i želja, ali i značajnu sposobnost slušanja drugih kako bi se integrativno rješenje što brže pronašlo te kako bi se postigla sinergija zajedničkoga djelovanja. Upravo je integracija perspektiva ono što može pomoći u rješavanju današnjih problema, od kojih su mnogi nastali kao posljedica jučerašnjih rješenja primjenom linearnoga i fragmentiranoga razmišljanja. Čini se da ljudi u velikoj mjeri nisu sposobni sustavski razmišljati. No, jesu li sposobni biti dobri?

Vratimo se na početak. Zašto se ljudi ponašaju oportunistički? Ako od suradnje svi imamo koristi, ako nam dijeljenje čak pričinja zadovoljstvo i pridonosi smislenosti naših života, zašto se ponašamo sebično? Zato jer su nas tako učili? Zato jer se tako ponašaju drugi pa nemamo izbora? Ili pak zato jer nam nešto promiče i čini nas nezadovoljnima, a time i pojačano sebičnima? Sjetimo se sada što je to inteligencija. Ona se obično definira kao sposobnost učenja iz iskustva na temelju čega se povećava naša sposobnost snalaženja u novim situacijama i prilagodba novim okolnostima. No, ne nalazi li se upravo u tome sjeme oportunističkoga ponašanja?

Poznato je da na ponašanje svih bića snažno djeluju značajke okruženja. Ako je okruženje dobronamjerno ili usmjereno suradnji, i mi ćemo svojim ponašanjem nastojati ne narušiti takvu dinamiku. Ako je pak okruženje neprijateljsko, i mi ćemo se tome prilagoditi te također iskazivati neprijateljske sklonosti prema drugima. No, takvo ponašanje je tada na razini reakcije, gotovo nagona, odnosno lišeno je ljudskoga prosuđivanja temeljenoga na savjesti i ljudskim vrijednostima istine, dobrote, poniznosti i ljepote. Što bi se dogodilo kada bismo, slikovito rečeno, „okrenuli drugi obraz“, odnosno na neprijateljsko ponašanje odbili uzvratiti sličnim ponašanjem?

Možda bi se dogodilo to da bi, kako je rekao Denzel Washinton, shvatili da „kada se ljudi pokažu na neki način, iza toga stoji neka priča ili problem ili razlog zbog kojega su takvi. To nije do vas. To je do njih. I mnogo puta je potpuno izvan njihove kontrole.“ Možemo li onda inteligenciju definirati na drugačiji način? Nije li ona sposobnost sagledavanja obrazaca u određenom sustavu i traženje načina da se u takvom sustavu stvori onakav sustav kakav odgovara ljudskoj prirodi? Nije li inteligencija zapravo stvaranje reda iz kaosa? A nije li neprijateljsko ponašanje nešto što vodi kaosu, a ne redu? Sjetimo se samo kako je završilo ponašanje onih čelnika koji su raspolagali značajnom količinom naoružanja, a istodobno bili neprijateljski nastrojeni prema drugima.

Zanimljivo je napomenuti da na Dalekome istoku u okviru filozofije konfucijanizma ne postoji raskorak između individualnih i kolektivnih interesa, odnosno interesa zajednice, već se oni smatraju harmoničnom cjelinom. Tako je zadatak menadžera usmjeren prema postizanju ravnoteže između individualnoga ponašanja i slobode (Ren) i primjene organizacijskih rutina i procesa (Li) kako bi se ostvarili poslovni ciljevi. Iako je Konfucije naglasak stavljao na čovjeka, odnosno na humanost (Ren), kasniji učitelji su obje komponente smatrali jednako važnima. Povezanost čovjeka i društva prema toj filozofiji nalazi se u činjenici da humani čovjek može realizirati sebe jedino kroz druge, čime također pomaže u njihovoj realizaciji. Drugim riječima, postizanjem svojih ciljeva čovjek pomaže ostvarivanju ciljeva drugih ljudi, odnosno ciljeva zajednice. Dobrobit zajednice tako proizlazi iz humanoga, odnosno moralnoga djelovanja pojedinaca kao njihove intrinzične vrijednosti.

Konfucije je također smatrao da, ako se ljudima upravlja na temelju represivnih mjera (kazne), oni će izbjegavati takvo ponašanje, ali neće razvijati osjećaje časti i srama. No, ako se ljudima upravlja primjerom, odnosno na temelju vrlina vođe, oni će osjećati sram pri lošem ponašanju te će razvijati vrline bez potrebe prijetnji kaznom. Kaznom je stoga moguće osigurati poštivanje pravila i procedura, ali nije moguće razvijati predanost radu i postići visoki stupanj identifikacije s ciljevima, iz čega mogu proizaći kreativnost i inovativnost. Iako je ovakav način ponašanja prirodan čovjeku, on treba biti podržan i od strane društvenih sustava, posebno obrazovnoga. Na taj način izazovi života mogu imati manji utjecaj na ponašanje ljudi, odnosno manje ih odvlačiti od njih samih te njihovog ljudskog i kreativnog potencijala.

Nije li stoga odgovornost svih nas tražiti najmudrije i najčasnije među nama kako bi stvarali red iz kaosa, a iz čega bismo svi imali dobrobiti? Nije li odgovornost svih nas u svom vlastitom okruženju tražiti mogućnosti stvaranja reda iz kaosa koji će uključiti i druge ljude, nama slične, ali i one različite? No, za to je potrebno povjerenje. Povjerenje možemo imati samo u sebe. Očito nam treba i nešto više, a to je vjera da naši pozitivni napori, kakvi god bili, unatoč svemu, mogu iznjedriti nešto dobro. Možda to na prvu neće biti očito, možda će se stvari isprva pogoršati, no ako djelujemo mudro i časno te u svakom trenutku imamo vjeru i povjerenje da postupamo ispravno, krajnji rezultat bi nas svojom čarobnošću mogao iznenaditi.

Pokušajmo se baciti u bezdan dobrote bez obzira na sve. Možda to mogu svi. A možda mogu tek – najhrabriji!

Autor: Prof. dr. sc. Nataša Rupčić