Posljednjih je godina sve aktualnija rečenica: „Brzi jedu spore.“ Brojni su tekstovi napisani o tome je li bolje biti prvi na tržištu ili je, u nekim situacijama, bolje na tržište doći drugi, treći ili koji već ...

Što se događa kada su manageri brzi? Ili spori? Mislim da nema pravila i da svaki pojedinac (vlasnik poduzeća ili manager) donosi odluke brzinom za koju je sposoban. Ipak, što se događa ako njihovi timovi ne mogu biti brzi poput njih? Ili, ako su spori u provođenju njihovih ideja i naloga? Što se događa kada su manageri prebrzi ili prespori za svoje suradnike? Ili tržište...

Prebrzi
Manageri s osjetnim viškom energije nemaju osjećaj da ih suradnici teško dostižu pa zbog “razvučenosti” linije koja nastaje za ostajanjem jednog dijela ljudi, poslovni rezultati postaju lošiji.  Većina sljedbenika ima svoj životni ritam, koji se odražava i na poslovne reakcije, pa ne mogu odrediti prioritete u brojnih zahtjevima koje im upućuje prebrzi manager. Tek što su riješili jedan, na stolu je već pet novih zahtjeva pa to stvara zbrku i uvodi površnost kao način rješavanja problema, samo da im se “maknu” sa stola.

Poznajem desetak ljudi koje možete prikopčati na elektranu pa da svojom energijom i aktivnošću proizvode struju u količini dovoljnoj za sjeverozapadnu Hrvatsku i
nešto malo za izvoz u Mađarsku. Dok jedan od njih, na kraju radnoga dana, negdje oko dva ujutro, još stigne pogledati jedan ili dva filma vrteći ih na dvostrukoj brzini (da dobije na vremenu, a da opet stigne pročitati titlove), a drugi u jednom danu stigne iz Zagreba odjuriti do Splita, pokupiti neke sitnice u Rijeci i onda  predvečer odraditi poslovnu večeru (s glazbenom podlogom) u Đakovu, navest ću primjer (sada već) bivšega direktora jedne od tvrtki čiji su strani vlasnici zaključili da je tržište dovoljno veliko, a njihov čovjek dovoljno energiziran da se i oni mogu upustiti u utrku s konkurencijom.
 

Autor teksta: Saša Petar

Izvor: Poslovni savjetnik br. 119

Ostatak teksta možete vidjeli klikom na PDF ikone