Kakva su iskustva hrvatskih zaposlenika sa zabušavanjem šefova i kako reagiraju u tom slučaju? Otkriva to anketa portala MojPosao provedena tijekom svibnja među 366 ispitanika.

Da su imali šefa koji zabušava tvrdi čak 83% zaposlenika. No, njihove reakcije na izbjegavanje radnih obaveza i odgovornosti nadređenog bile su različite.
Tako polovica ispitanika (50%) kaže da se nisu obazirali na to, već su radili svoj posao. Kao razlog zbog kojeg nisu ništa učinili uglavnom navode strah od kazne ili osvete – gubitka radnog mjesta, ili smanjenja plaće. Također, jedan od razloga je i to što smatraju da nije njihova odgovornost upozoriti da šef ne obavlja svoj posao, već je to posao njegovog nadređenog ili vlasnika tvrtke. Neki zaposlenici ističu da je to, iako nisu reagirali, imalo negativne posljedice na njihovu motivaciju za rad, a dodaju i da su im šefovi znali prebaciti svoj dio posla kako bi mogli zabušavati.

Ipak, 15% ispitanika je na zabušavanje svoga šefa upozorilo njegove nadređene. No, većina ih je ustvrdila da to nije donijelo očekivane rezultate, te su na kraju oni dobili otkaz ili pronašli drugi posao i otišli iz organizacije. Kao glavni razlog zašto su reagirali uglavnom ističu da više nisu mogli podnijeti teret radnih zadataka koje su morali obaviti oni, jer ih nadređeni nije obavljao, te da su im šefovi bili nesposobni i nedovoljno kvalificirani za obavljanje svog posla.

Da su učinili nešto drugo navelo je 17% ispitanika. Uglavnom kažu kako su se poveli za primjerom svoga šefa te su i oni zabušavali, neki su dali otkaz, a neki su pristali odraditi i šefov posao, samo kako bi zadržali posao, kojeg si, zbog teške situacije u kojoj se nalaze, ne mogu priuštiti izgubiti.

Ne bježite od problema

Da nikada nisu imali šefa koji zabušava ustvrdilo je 18% ispitanika. Oni navode da su njihovi šefovi uvijek savjesno i odgovorno obavljali svoje zadatke te su bili marljivi i odgovorni prema poslu i podređenima. Neki dodaju i da su njihovi šefovi bili najveći radnici u tvrtki te su svojim primjerom podređene motivirali da i oni daju više od sebe.

Stručnjaci za upravljanje ljudskim resursima u ovakvoj situaciji zaposlenicima savjetuju da ne bježe od problema i ne okrivljuju sebe za njegovo postojanje. Također, tvrde, zaposlenici bi se što je više moguće trebali baviti projektima koji ih ispunjavaju, a u koje nisu nužno uključeni njihov nadređeni. Tako će sačuvati samopouzdanje, ali i skrenuti pažnju voditelja drugih odjela na sebe. Prije bilo kakve reakcije savjetuju temeljitu pripremu – sustavno bilježenje problema koji su se dogodili zbog šefovog zabušavanja i informiranje o eventualnim prijašnjim primjedbama na njegov rad.

Ako odnos sa šefom nije potpuno zastranio, zaposlenicima se savjetuje da pokušaju mirno i argumentirano razgovarati s njime i ukazati mu na problem. Odgovor svakako treba zabilježiti, ili još bolje, dobiti ga u pismenom obliku, na primjer, e-mailom. U slučaju da to ne donese rezultate, zaposlenici se mogu obratiti nekome na višoj poziciji u tvrtki, ali obraćanje sljedećem nadređenom šefu u nekim slučajevima nije preporučljivo. Stoga je bolje obratiti se najviše pozicioniranoj osobi u tvrtki za koju se procjeni da će pažljivo saslušati i razmotriti primjedbe. Ako ne mogu pronaći drugi izlaz, zaposlenici naposljetku trebaju pokušati promijeniti odjel u tvrtki ili razmisliti o promjeni posla.  

Izvor: www.moj-posao.net