Od nastanka prvih udruga, a posebno u posljednjih stotinu godina, djelovanje nevladinih organizacija uspješno je popunjavalo praznine između djelovanja pojedinca i aktivnosti države, vrlo često djelujući ekspeditivnije od bilo koje javne institucije i neusporedivo moćnije od građanina-pojedinca. Ipak, u posljednjih desetak godina možda svjedočimo korjenitoj promjeni ustaljene paradigme.

Razvoj digitalne tehnologije i širenje utjecaja društvenih mreža omogućili su da i do jučer obični građani-pojedinci prošire svoje poruke, utjecaj i namjere do razina koje su još jučer bile neslućene. Doista, granicu čini samo kreativnost prezentacije same ideje ili pak njena atraktivnost u danom trenutku. Aktualna događanja na istoku Europe pokazali su koliko obični građani mogu napraviti putem najobičnijeg pametnog telefona - od crowdfunding kampanja, koordinacije i usmjeravanja pomoći putem posebno smišljenih mobilnih aplikacija, pa do redefiniranja pojma donacije rezervacijom apartmana putem Airbnb-a u ratom zahvaćenim područjima. 

Ono što posebno zadivljuje jest ekstremna brzina same reakcije, odnosno pretvaranja ideje u realitet, te činjenica da se, pomalo paradoksalno, jako velike stvari mogu organizirati s minimalnom infrastrukturnom podrškom. Obje stvari su nešto što dobrom dijelu “starih” i tradicionalnih nevladinih organizacija danas nedostaje, nekima zato što su postale prevelike i trome, drugima zato što su zadržale organizaciju i način rada iz nekih drugih, daleko sporijih vremena. 

Znači li da je tradicionalnim udrugama i njihovom načinu rada prošlo vrijeme? Odgovor nije jednoznačan. Sigurno je da je digitalna revolucija omogućila udrugama da pravovremeno reagiraju te znatno prošire glas o svom djelovanju i utjecaji. Međutim, već sada je vidljivo kako udruge ne mogu djelovati na način kako to rade angažirani pojedinci, prije svega iz osnovnog razloga što je djelovanje udruga institucionalizirano, a time i podložno ograničenjima.

S druge strane, angažirani pojedinci teško da će ostvariti svoj krajnji cilj djelovanja, ukoliko za njega ne mobiliziraju neku udrugu i njene resurse. 

Čini se tako da budućnost nije tako međusobno isključiva, već leži i međusobnoj suradnji i nadopuni u cilju ostvarenja zajedničkog cilja. I dok su nekada udruge popunjavale prazninu između djelovanja države i pojedinca, tako danas angažirani pojedinac naoružan digitalnom tehnologijom može proširiti i nadopuniti djelovanje udruga, i tako omogućiti brže i snažnije djelovanje za opće dobro.

Anđelko Brezovnjački