BLOG

Velika je stvar imati u državi klub poput Hajduka sa stoljetnom tradicijom. Zbog svih suza radosnica i onih žalosnih te sve prolivene krvi i znoja u stvaranju kluba i razvoja našeg društva i zbog svih onih ljudi koji su stvarali i uspjeli održati ovaj tradicionalni klub iskreno i iz srca Zagreba upućujem igračima, vjernim navijačima te Upravi kluba, ali i svim onim živućim legendama Hajduka najiskrenije čestitke uz duboko uvažavanje i poštovanje za sve do sada učinjeno što nas sve zajedno čini ponosnima.

Imao sam veliku sreću kroz svoj dosadašnji život i iskustvo čitati dnevnike jednog penzionera pokojnog Smoje, shvatiti, diviti se i naučiti više o gradu, ljudima, navijačima, legendarnim svjetski poznatim igračima. Tako sada iz ugla jednog poduzetnika u okvirima realnog stanja društva u kojem živimo postaviti pitanje na koje tražim odgovor: Judi ko to more platit?. Dakle, koji je naš profil društva, što činimo i što možemo očekivati?

Danas u Hrvatskoj imamo 319 845 žena i muškaraca koji bezuspješno traže posao, a istodobno poduzetnici, "kičma društva", sve teže i teže nose teret sve težeg gospodarskog kotača koji nikako da se pokrene, također je evidentno kako nas investitori zaobilaze, a investicije izostaju, državna administracija je još uvijek u traženju puta izlaska ne iz recesije već iz DEPRESIJE. Isto kao i prije dvije godine pa mi ne preostaje ništa drugo nego ironično se izražavati i upirati prstom s podsmjehom na licu, no ja to ipak neću učiniti. Vjerujem da će me ipak netko čuti i pružiti priliku poslušati. Nije li pomalo čudno da se u ovakvoj situaciji u našem društvu gledajući ukupnu sliku toliki broj građana tri dana euforično slavi rođendan, a mediji evo već četvrti dan prenose kako se feštalo.
Prvo, u uređenoj i bogatoj, radišnoj Europi ima još klubova koji su također stogodišnjaci, ali ja nisam primjetio tako dugačku feštu pa se pitam tko to doista more platit.
Drugo, ima li za naše medije nešto bitnije, svrsishodnije za prenosit osim vijesti s rive, kantuna, portunala i stadiona ovog vikenda. Ja tvrdim da ima i siguran sam milijardu posto da bi se samnom složio i pokojni Miljenko Smoje, ali i Sveti Duje.
Jendako tako, bio bi i sam sretan da su igrači Hajduka pobjedili na terenu igrače Slavije, ali na žalost to nisu uspjeli sada ali ni sto godina ranije.

Pa što onda mi slavimo?

Imamo li se bar pravo nadati da će ih naši dobit na 200 godišnjicu, ne Hajduka već našeg društva. Imamo li? S druge strane, dobro sam upamtio s današnjeg RTL-ovog dnevnika lice lijepo uređene nezaposlene žene iz Rijeke koja traži bilo kakav posao za 2000 kuna pa nadalje i pitam se veseli li se i ona našoj sreći. Na žalost, moram se kontrolirati i odmah zaustaviti postavljati si iduća pitanja koja se sama otvaraju i nadovezuju na sva prethodna.
Umjesto nadolazećih pitanja skromno ću predložiti  kao poduzetnik državnoj administraciji moj poduzetnički model A, ovog dnevnika:

Otvorite mi svoja vrata, poslušajte moj prijedlog i odmah ću otvoriti na već postojećih 16 radnih mjesta još za 10 zaposlenika i tako smanjiti broj nezaposlenih na 319 835 žena i muškaraca iz ove priče. Jednostavno i konkretno, ovaj primjer će slijediti i svi ostali poduzetnici koliko ko bude mogao.
Ne učinimo li tako ne preostaje nam ništa drugo već dok se drugi razvijaju mi ćemo feštati, a to se u starom Rimu zvalo "Kruha i igara", a tu se točno znalo tko uživa i vlada, a tko jede samo kruh ako ga uopće ima.
I na kraju, optimizam i rad svakako, ali uhvatimo se posla i trošimo samo ono što imamo, ali odgovorno jer vrijeme feštanja u Hrvata odavno je iza nas, a vladajućima samo kratko, otvorite oči i pročitajte "Dnevnik jednog poduzetnika". To isto bi vam poručio i Miljenko Smoje, a nije to tako davno bilo zar ne?

Boris Solomun
Predsjednik Upravnog odbora HPI
www.hpi.com.hr