Znadete li tko je Chuck Noland? Ne googlajte, nastavite čitati tekst i pronađite odgovor to pitanje kao i na pitanje iz naslova. Lik Chucka Nolanda utjelovio je Tom Hanks (dok je još snimao dobre filmove) u filmu Castaway. Problematičan lik s puno neriješenih pitanja u životu, mogli bismo reći nesretnik, imao je ipak sreću i preživio je silovit pad zrakoplova te se našao na usamljenom i nenastanjenom otočiću.  

Bitnu ulogu o filmu odigrala je lopta, kojoj je glavni lik nadjenuo ime Wilson. Čak je krvlju ucrtao obrise lica na Wilsona. Zašto je važan Wilson? Kakva je  poveznica s društvenim mrežama?

Postoji u nama ljudima, rekli bismo u našoj biologiji (da biologiji, ne psihologiji) potreba za stalnim društvenim provjeravanjem. (engl. social validation, social proof). Mi se neprestance referenciramo na ljude oko nas i u stvari provjeravamo jesmo li „ludi“, jesu li naše odluke i djela u skladu s opće prihvaćenim moralom i jesu li usmjereni na dobro. Bez toga, bez drugih ljudi vremenom bismo izgubili referencu i stvarno postoji mogućnost da „poludimo“. Uloga te lopte Wilsona bila je da očuva našeg Chucka normalnim. On je neprestance tražio odobrenje od Wilsona, praktično za svaki svoj potez, kroz razgovor, komuniciranje osjećaja, kroz normalnu ljudsku interakciju. I Wilson je „rekao“ ok.

I tu je poveznica. Mi nesvjesno tražimo dokaz jesmo li normalni. Trebamo referencu za tijek naših misli i pronalazimo je kod drugih ljudi pa tako i na društvenim mrežama. I mi trebamo Wilsona. Ovo je naravno pojednostavljeni i izolirani model. Mi ljudi smo daleko složeniji od toga, ali za potrebe naše priče zadržat ćemo se na tome.

Sad smo objasnili motiv odlazaka na društvene mreže iz jedne perspektive. Spomenuti model međutim, ne objašnjava zašto ČESTO odlazimo na društvene mreže. Sigurno ne provjeravamo jesmo li normalni svakih deset minuta ili svaki sat.

Uzmimo Facebook kao primjer čestog provjeravanja. U mnoštvu statusa na Facebooku, tu i tamo pronađemo „grumen zlata“, nešto što će nas nasmijati, razveseliti ili inspirirati. Kad taj grumen zlata pronađemo osjećamo kao da smo dobili malu nagradu. Štoviše kad vrijeme provodimo na Facebooku ono prolazi brzo, kao da ga nismo svjesni.

Znadete li što smo upravo sada opisali? Ovisnost. Traženje malo slatkoće u našem životu, očekivanje nagrade, nesvjesnost vremena, nagrada, ponovo traženje. Jasan opis ovisnosti. O toj ovisnosti govori i ova studija(http://www.bbc.com/news/health-16505521). Spomenut ćemo i dopaminsku petlju(https://en.wikipedia.org/wiki/Reward_system), ali o tome ćemo u jednom drugom članku.

Tražimo nagradu. A što pronalazimo?

Dva su momenta u ovom ciklusu.

Prvi: Upitajmo se kako se osjećamo kad vidimo nečiji status s fotografijom primjerice prekrasne plaže uz mnoštvo osmjeha. Ako smo skloni depresivnom raspoloženju, osjećamo se u stvari loše. Mi smo u badu, a netko se dobro zabavlja. Štoviše ni ne poznajemo dobro tu osobu pa nismo ni sretni zbog nje.

Drugi: Efekt multiplikacije. Rijetko će na Facebooku netko objaviti nešto loše. Depresivni ljudi ne objavljuju na Facebooku (u stvari ipak objavljuju, prepoznat ćete ih po statusima mudrih izreka, motivacijskih rečenica i ponekad vjerskih sadržaja). Samo oni „zdravi“ objavljuju svoje prekrasne doživljaje (put u stranu zemlju, fotografija sa slavnom osobom, hrana, postignuća). I mi stječemo dojam da se cijeli svijet prekrasno zabavlja, a mi se osjećamo loše.

Zbog ta dva efekta mi ćemo se osjećati još lošije. A svi smo ponekad i depresivni i anksiozni.

Zaključimo, ovisnici smo, ponekad depresivni i ponekad anksiozni, k tome još na jednom od OKIDAČA naše depresivnosti, kao što može biti Facebook, provjeravamo jesmo li psihički ok. Ovo nikako ne zvuči dobro.

Što govore studije o tom pitanju?

Postoji nekoliko mehanizama, mi ćemo izdvojiti jedan. Neke epizode našeg boravka na Facebooku mogu biti stresne (studija – adolescenti, hormon stresa i Facebook (http://neurosciencenews.com/facebook-cortisol-teens-3112 )). Studija kaže, ukoliko adolescent ima više od 300 prijatelja na Facebooku ima dobru šansu da će njego biološki sustav početi izlučivati hormon stresa – kortizol. Kortizol je dobar ukoliko se povremeno javlja i usmjerava naše aktivnosti na rješavanje stresne situacije. Ukoliko se taj sustav ne gasi već je stalno uključen, postoji šansa da se razvije depresija (http://www.webmd.com/depression/features/stress-depression#1).

Koji je zaključak? Želimo vam poručiti da Facebook ili druge društvene mreže nisu nimalo  bezazlena razonoda. Čak nisu ni virtualna preslika stvarnog života. Društvene mreže mjesta su iskrivljenog prikaza života i ako povjerujemo da je Facebook stvarnost imamo velik problem.

Zato, promislite kada idete na Facebook da li ste depresivni ili anksiozni.

Kamilo Antolović
stalni sudski vještak za oglašavanje
kamilo@kk-promotion.hr

Poslovni savjetnik pratite putem Facebook/LinkedIn/Twitter