Gledam ovih dana po Faceu, hrpa ljudi je već okitila bor, Božićni je ugođaj, malo je i snijega palo pa je sve kao lijepo i svi djelujuju sretni. Eventi u punom jeku, šarene haljine i lijepe frizure, hrane i cuge u izobilju.

Reklame vrište s ponudama poklona za pod bor: mekanim, tvrdim, sjajnim, korisnim ili potpuno beskorisnim, bilokakvim i svi kao nešto kupuju i poklanjaju.

Sjaj je posvuda…osim u ljudima.

Ne mogu ne primijetiti da su ljudi ove godine neuobičajeno sivi, kao da im fali boje ili života. Hodaju cestom zabijeni u ekrane svojih telefona, fiksirani na drogu sreće s društvenih mreža, emotivno goli i bosi, gladni topline, ljudskosti i pogleda i potpuno nesvjesni svojih stvarnih potreba.

Ne gledaju se više ljudi onako s osmjehom, iskreno, nego samo mrki pogled ispod obrva kada ih netko probudi glasnijim govorom ili neko dijete zaplače. Nema smijeha, pjesme i zezancije među klincima koji idu u školu jutarnjim busom.

Svaki dan to sve više primjećujem, jer idem javnim prijevozom u ured. Svaki dan ista slika samo su lica različita.

Glave pognute ili prema mobitelima ili prema težini života, ovisi o godinama. Od silne tehnologije prestali smo biti ljudi, sve proizvodimo od kokoši od automobila. Ne poštujemo život, ne poštujemo ljude, prirodu, životinje, Boga.

Prijatelji su nam virtualni, a u živo ih niti ne prepoznajemo.

Došlo je neko teško vrijeme, vrijeme poklona bez darova, prijatelja bez prijateljstava, života bez življenja…

Primijetila sam da je ova godina  godina umiranja i ponovnog rađanja, mislim da su malobrojni oni koje nisu dotakle zvijezde, konstelacije ili obična s*anja u životu. Nije ni mene zaobišlo, ali to će biti u nekom drugom tekstu.

Sada bi samo željela obratiti pozornost na to da  najljepši poklon postaje dar tek kada ga umotamo ljubavlju i poštovanjem prema onome kome je namijenjen.

Svako dobro i Sretan Božić vam želim od srca!

S ljubavlju, Adela