Jedno od važnih, međusobno neriješenih, problema u odnosima sa Hrvatskom je pitanje imovine i rješavanje imovinskih prava.U Aneksu “G“, propisano je da sva prava na nepokretnu i pokretnu imovinu koju su građani ili pravna lica iz SFRJ imali na dan 31.12.1990. godine države sukcesori moraju “priznati, zaštititi i vratiti u prvobitno stanje, sve u skladu sa utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava, i to nezavisno od nacionalnosti, državljanstva, boravišta i prebivališta tih osoba“. Tim članom je izričito propisano da osobe koje nisu u mogućnosti da ostvare povraćaj oduzete imovine imaju “pravo na naknadu u skladu sa građanskim i međunarodnim pravnim normama“.

Sporazumom o sukcesiji SFRJ potpisanim u lipnju 2001. godine, predviđeno je da se raspodjela državne imovine izvrši prema principu da sva nepokretna imovina SFRJ pripadne državama nasljednicama na čijoj se teritoriji ona nalazi.

Takvo rješenje je u skladu sa Prvim protokolom uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, prema kojoj, svaka osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine“. Pravne osobe, vlasnici nepokretne imovine, prema ovom Sporazumu – aneks G, zadržavaju pravo vlasništva (prema stanju iz 1990.) bez obzira na čijoj je teritoriji ta imovina.

Hrvatska je još prije stupanja na snagu Sporazuma o sukcesiji, 1991. godine donijela Uredbu o nacionalizaciji srpske imovine, kojom je prenijela vlasništvo na državu Hrvatsku. Pod utjecajem međunarodne zajednice, Uredba je povučena, ali je većim dijelom ta imovinu već bila prodana (pijre pravosnažnosti Sporazuma o sukcesiji). Nakon ratifikacije sporazuma u SRJ počelo je i vraćanje imovine, ne samo poduzećima iz Hrvatske, već i iz Slovenije i Bosne i Hercegovine u Srbiji. Tako je vraćen poslovni i drugi prostor hrvatskom „Varteksu” i „Astri“, slovenskim firmama „Aero” i „Kompas”, kao i bosanskoj „Krivaji”.

Najveći dio oduzete imovine srpskih pravnih osoba, sa sjedištem i registracijom u Srbiji,  je predstavljao njihova dugoročna ulaganja na teritoriji Hrvatske, kao što su sindikalna odmarališta, turistički objekti, i drugi privredni i poslovni prostor. Dio te imovine Hrvatska je prodala ili otuđila na drugi način. Njen veći dio je devastiran, uništen i napušten. U sporovima za povrat imovine pred hrvatskim sudovima mogu se angažirati samo hrvatski odvjetnici, sudski troškovi su ogromni, odvjetničke tarife među najvećima u Europi, a postupci traju više godina i završavaju se, po pravilu, odbijajućom presudom.

Vlasnici oduzete imovine još se ne mogu obratiti Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, pošto nisu iscrpljena sva pravna sredstva. Jer, pored odluka redovnih sudova, Vrhovnog suda kao revizijskog, potrebna je i negativna odluka Ustavnog suda Hrvatske. Time se sudski postupci odugovlače i automatski odlaže međunarodna zaštita, a imovina propada. Hrvatski sudovi se pozivaju na činjenicu da oštećene pravne osobe, uglavnom, nisu imala pravo svojine 1990. godine, odnosno nisu to pravo imali upisano u zemljišnim knjigama. Međutim, time se zanemaruje notorna činjenica da u pravnom sistemu bivše Jugoslavije, po pravilu, nije postojalo pravo svojine na nepokretnoj imovini, već državno ili društveno vlasništvo sa svojim atributima u vidu prava trajnog upravljanja, korištenja i raspolaganja, koja su imala konkretna pravne osobe. Međutim, ta pravna ovlaštenja, koja su bila imanentna društvenoj i državnoj svojini i Sud za ljudska prava u Strazburu priznaje kao svojevrsna svojinska ovlaštenja.

Prema ranijim procjenama Direkcije  za imovinu Republike  Srbije vrijednost zgrada, stanova, odmarališta nekadašnjih srpskih poduzeća, ali i lokalnih samouprava u Hrvatskoj u trenutku raspada SFRJ, iznosila je 1,8 mlrd. EUR, a hrvatskih u Srbiji oko 800 mil. EUR. U Hrvatskoj je danas prema grubim procenama, od prognanih Srba i naših firmi iz vremena SFRJ ostala imovina vrijedna nekoliko mlrd. EUR. U ovu vrijednost ubraja se i evidentirana imovina 300 pravih osoba iz Srbije.

Srbija mora osigurati primjenu Aneksa  G navedenog sporazuma za svoje državljane i pravne subjekte, institucionalnim mehanizmom, u suprotnom pravdu mora potražiti na sudu u  Strazburu. Sud u Strazburu je krajnja adresa privrednih subjekata iz Srbije, ali tek pošto iscrpe sva pravna sredstva predviđena internim zakonodavstvom Hrvatske.

Odnos države Srbije prema ovom veoma važnom pitanju je pasivan. Nema odgovarajućeg državnog tijela koje bi se, poslije nestanka SRJ i SCG, bavilo primjenom Sporazuma o sukcesiji i zaštiti interesa naših pravnih i fizičkih lica. Nedorečene ingerencije dane su Ministarstvu vanjskih poslova, evidentirana imovina u tadašnjem Ministarstvu pravde završila je u Ministarstvu financija bez pokušaja države da stvori preduvjete za realizaciju dogovorenih obveza iz Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije. Ovim pitanjem se bavi i Republička agencija za restituciju. Srbija kao pravni sjledbenik SRJ, ne može izmijeni prava i obaveze fizičkih i pravnih osoba iz Srbije u pogledu njihove imovine i imovinskih prava u Hrvatskoj, ali zasigurno treba osigurati primjenu potpisanog sporazuma.

Hrvatski fond za privatizaciju tvrdio je da je popisao 319 objekata na koja polažu pravo firme iz Srbije. Od toga je 158 prodano, 30 dodijeljeno na korištenje, za 40 zgrada se vode sporovi, a 91 objekata je slobodan. Sa ovim podacima se ne slaže Direkcija za imovinu Republike Srbije, koja je neslužbeno tvrdila da srpske firme imaju preko 400 objekata u Hrvatskoj. Srpske firme koje imaju najveću imovinu u Hrvatskoj su: nekadašnja „Jugobanka“, „Geneks“ (37 stanova i nekoliko hotela i odmarališta), Željeznice Srbije, „NIS“ (preko 30 benzinskih pumpi, odmarališta i udio u Jadranskom naftovodu), „Tigar“, „Putnik“, „Centrotekstil“, „EI“ - Niš, „Vino – Župa“, „Ineks“, „Utva“, SIZ za zaštitu djece iz Apatina i dr. Kragujevačka „ Zastava“ je uspjela regulirati pitanje svoje imovine u Sloveniji i Makedoniji, ali ne i u Hrvatskoj. Na Braču potražuje odmaralište, kao i servisno-prodajne salone u nekoliko hrvatskih gradova.

Pitanja imovine dijelova poduzeća iz bivših republika SFRJ u Srbiji uređena su Uredbom o zaštiti imovine dijelova poduzeća čije je sjedište na teritoriji bivših republika SFRJ. Ovom uredbom je definirana mogućnost sporazumnog rješavanja pitanja imovine između subjekata iz bivših republika SFRJ i osoba organiziranih u Srbiji koja posluju sa navedenom imovinom, putem utvrđivanja udjela u kapitalu subjekata iz bivše SFRJ u osobama na teritoriji Republike Srbije srazmjerno unešenoj imovini.

Lipnja 2008. godine Vlada Srbije donijela je uredbu kojom se omogućava prodaja imovine hrvatskih, slovenskih i BiH kompanija, koje su ranije poslovale u Srbiji. Ova uredba, kao i ponuđene dionice za prodaju firmi bivših republika SFRJ bila je privremeno obustavljana, pa je u studenom 2008. godine donesena nova uredba. Novom uredbom predviđeno je da se u roku od tri mjeseca društveno poduzeće u Srbiji čije je sjedište bilo u bivšim republikama SFRJ, sporazumno uredi pravne odnose s osnivačem iz tih republika. Poslije ovog roka, ukoliko se ne postigne sporazum, nadležni organ Srbije će provesti postupak privatizacije. Na ovu uredbu su uložile protest Hrvatska, Slovenija i BiH, prvi put u lipnju 2008. kada je ona donešena, a Hrvatska je protest ponovila krajem prosinca iste godine, poslije donošenja nove uredbe. Vlada Srbije je nekoliko puta produžavala važenje Uredbe o zaštiti imovine dijelova poduzeća čije je sjedište u bivšim jugoslovenskim republikama za šest mjeseci. Ponovo je produžen rok za dostavljanje zahtjeva za utvrđivanje vlasničkih udjela u društvenim poduzećima, čiji su osnivači firme iz bivše Jugoslavije.

Prema priopćenju predstavnika Vlade Republike Srbije 2012. godine, u Srbiji ima oko 150 spornih kompanija - sa mješovitim suosnivačkim kapitalom,  samo je za dve kompanije iz Slovenije,  riješen problem razgraničavanja vlasništva, a stiglo je desetak  prijedloga za rješavanje suvlasništva iz  Hrvatske i Slovenije. (PS/LP)

dr. oec. Dejan Jovović

znanstveni savjetnik i redovni član Naučnog društva ekonomista Srbije

Poslovni savjetnik pratite putem Facebook/LinkedIn/Twitter