Ukupni vanjski dug predstаvljа ukupаn dug jаvnog i privаtnog sektorа neke držаve premа strаnim vjerovnicima (nerezidentimа). Ukupni vanjski dug pored dugovа držаve, čine i dugovi bаnаkа i privаtnih poduzećа, odnosno jаvni vanjski dug: sve finаncijske obаveze jаvnog sektorа premа inozemstvu; jаvno garantiran vanjski dug: vanjski dug privаtnog sektorа, koji je ugovorno garantiran od strаne jаvnog sektorа i negаrаntirani privаtni vanjski dug.

U usporedbi s visokim vanjskim dugovima Srbije, bivša Jugoslavija je imala manju zaduženost. Eskalacija dugoročnog zaduživanja SFRJ nastala je naročito između 1975. i 1980. godine, kada je poraslo s oko 6 mlrd. na oko 16 mlrd. američkih dolara. Platni problemi prema inozemstvu nastali su sredinom 1987. premda je poznato da je Jugoslavija za razliku od mnogih dužnika i pored brojnih teškoća na vrijeme plaćala svoje vanjske obaveze.

Skoro 10% BDP-a zemlje je odlazilo na otplatu glavnice i kamata u 1986. i 1987. godini. Do 1990. dospijevalo je za naplatu 58% glavnice vanjskog duga Jugoslavije, što je bio preveliki zalogaj za mogućnosti zemlje. Zbog toga je u uskoj suradnji sa MMF-om kao koordinatorom multilateralne financijske podrške, izvršena konsolidacija jugoslovenskih dugova (do 1995.), čime je znatno olakšano breme njihovog servisiranja.

Prema podacima Narodne banke Jugoslavije, vanjski dugovi Jugoslavije na kraju 1987., godine iznosili su 21,3 mlrd. dolara (konvertibilni dug od 20 mlrd.). Srednjeročni i dugoročni dug iznosio je 18,7 mlrd. dolara. Ako se od toga iznosa odbiju potraživanja, uglavnom, od zemalja u razvoju od oko 3,8 mlrd. dolara, očiste klirinška potraživanja i dugovanja, jugoslavenski neto dug je tada iznosio 17,5 mlrd. dolara. Problem nije bio sam apsolutni iznos duga, jer nije bio veći od jedne trećine BDP-a, koliko je bio visok koeficijent zaduženosti zemlje od preko 45%, dok je prema kriterijima MMF-a situacija već alarmantna ako je on preko 25-30%. Npr., u 1986. godini na otplatu duga (glavnice i kamate) otišlo je oko 4,6 mlrd. dolara.

U financijskim krugovima, Jugoslavija se i pored problema, smatrala sposobnim dužnikom, koji je smanjio dug, iako nije bio u mogućnosti dospjele rate plaćati u punom iznosu. SFRJ je uspjela odložiti plaćanje dugova, prije svega, zahvaljujući poboljšanju platne bilance, deviznih rezervi i djelomičnom smanjenju vanjske zaduženosti.

Jugoslavija je u više navrata refinancirala vanjske dugove čime je dobila nužan predah za prestrojavanje privrede i mijenjanje onoga što je otežavalo otplatu dugova. Samo refinanciranje nije jednostavna operacija, jer se dug samo odlaže, dodjeljuje se novi kredit za otplatu starog, koji se kasnije vraća s kamatom. Svako refinanciranje znatno košta dužnika i postaje skuplje produženjem perioda mirovanja i odlaganjem otplata. Npr., jedna milijarda dolara refinanciranog kredita košta oko 600 milijuna dolara, ako je prosječna kamata oko 9%, a rok otplate oko 7 godina.

U periodu 1983–90. godine, SFRJ je platila u gotovini inozemnim vjerovnicima sumu od preko 30 mlrd. dolara, što je bio veliki izazov u dokazivanju statusa urednog platiše. Jugoslavija je bila jedna od rijetkih zemalja u razvoju koja je uspjela tada smanjiti dugove, što je učinjeno po cijenu smanjenja mogućnosti za vlastiti razvoj.

Uoči secesije pojedinih republika i dezintegracije SFRJ-a, vanjski dug (glavnica bez kamate) prema konvertibilnom valutnom području iznosio je na kraju 1991. godine preko 15 mlrd. dolara (od čega je bivša Federacija bila jamac za oko 11 mlrd.). Koeficijent zaduženja je tada bio smanjen na oko 15%, a indikativna cijena jugoslavenskog duga na sekundarnom tržištu dugova zemalja u razvoju, bila oko 30% nominalne vrijednosti. Raspored dugovanja je bio sljedeći (u milijardama USD): Slovenija 1,7; BiH 1,5; Crna Gora 0,6; Hrvatska 2,7; Makedonija 0,7; Srbija 4,8; i Federacija 3,1. Međunarodnim financijskim institucijama dugovala je oko 3 mlrd. dolara, komercijalnim bankama (Londonskom klubu) 4,4 i vladama razvijenih zapadnih zemalja (članicama Pariškog kluba) oko 6,5 mlrd. dolara.

Prema kriteriju i terminologiji međunarodnih financijskih institucija – MMF-a i Svjetske banke, SRJ je bila visoko zadužena zemlja s „nižim srednjim dohotkom“ po glavi stanovnika.

Države nastale poslije raspada SFR Jugoslavije danas imaju ukupan vanjski dug od oko 180 mlrd. američkih dolara (oko 130 mlrd. eura), a prije rata, odnosno 1991. godine, dug Jugoslavije ukupno je bio nešto preko 15 mlrd. USD (malo više od 11 mlrd. eura), što je čak oko 12 puta više nego krajem 1991. To ne oslikava pravo stanje, jer vrijednost američkog dolara danas nije ista kao prije 25 godina.

Pojedini ekonomski stručnjaci upozoravaju da bi, pri tom uspoređivanju trebalo imati u vidu da je vrijednost dolara od 1991. godine pa zaključno s 2012. gotovo prepolovljena, ali uključujući i tu činjenicu, realno je ukupan iznos vanjskog duga svih država nastalih na području bivše SFRJ na kraju 2013. bio oko šest puta veći nego krajem 1991.

S druge strane, ukupan iznos BDP-a u realnom iznosu u 2013. svih šest novih država nastalih na području bivše SFRJ bio je manji nego 1991.

Već iz tih podataka jasno je da je stupanj vanjske zaduženosti svih ovih novih država enormno povećan. Prema podatcima Svjetske banke, odnos vanjskog duga i BDP-a u 2013.godini iznosio je za BiH 52,1, Makedoniju 64,4, Sloveniju 84,4, Srbiju 87,4, Hrvatsku 103,4, a Crnu Goru 120,4%. Ako se ima u vidu da se po međunarodnim financijskim institucijama zemlja smatra visoko zaduženom ako je odnos njenog vanjskog duga i BDP-a prešao 80%, iz navedenih podataka jasno da su Crna Gora, Hrvatska, Slovenija i Srbija visoko zadužene zemlje.

Veličina BDP u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, izražena u dolarima, po ocjeni stručnjaka je manje ili više 'napuhana', jer se BDP u domaćoj valuti dijeli s umjetnom, nerealnom vrijednošću američkog dolara. Te veličine stavljaju se u odnos sa vanjskim dugovima i ti odnosi se tako umjetno smanjuju u odnosu na realno stanje.

Očito je najzaduženija zemlja bivše Jugoslavije Hrvatska, čiji je vanjski dug prošle godine dostigao oko 46 mlrd. eura, zatim slijede Slovenija sa 42 mlrd. eura, Srbija sa 26 mlrd. eura, Makedonija sa 5,5 mlrd. eura, a na začelju liste su Bosna i Hercegovina sa 3,9 mlrd. eura i Crna Gora sa 1,6 mlrd. eura.

Evidentno je da je vanjski dug svih šest država u posljednjih pet–šest godina zabilježio izrazit rast.

Stručnjaci se slažu i u tome da donekle samo Slovenija i Hrvatska kao punopravne članice EU, koje imaju neku sigurnost, mogu dozvoliti sebi toliki dug u odnosu na BDP, jer u slučaju problema u otplati svojih obaveza, odnosno kredita na neki način mogu očekivati pomoć EU, koja je u sličnim situacijama, kao što je bilo u Grčkoj, Irskoj, Portugalu, Cipru i Španjolskoj već intervenirala, što ne bi bio slučaj za preostale četiri zemlje ex JU.

Podatci Narodne banke Srbije, iz ožujka 2015. pokazali su da je vanjski dug zemlje na kraju prvog tromjesečja iznosio 26,73 mlrd. eura. Od toga, dug javnog sektora iznosio je oko 15,06 mlrd. eura, a privatnog (banke, firme, građani) 11,48 mlrd. eura.

Pozivajući se na izvještaj britanske organizacije Jubilee Debt Campaign, britanski list The Guardian piše sredinom jula ove godine, da su pored Grčke, dužničkom krizom zahvaćene Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Cipar, Irska, Portugal, Španjolska i Ukrajina, dok je Srbija u opasnosti od krize vanjskog duga, jer njen neto dug prema svijetu iznosi 98% BDP-a, a oko 9,6% budžetskih izdataka odlazi na otplatu dugova.

Osim Srbije, među državama kojima prijeti rizik od krize zbog visokog vanjskog duga su i Mađarska, Italija, Letonija, Litvanija, Poljska, Slovačka. U grupi zemalja kojima prijeti kriza izazvana dugovanjima privatnog sektora su Albanija, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Turska i Britanija. Za razliku od Grčke, koja se nalazi pred bankrotom, ostali dužnici još nekako otplaćuju svoje dugove. Međutim, iznenadni poremećaji na financijskim tržištima, kao što je skok kamata, mogu i njih baciti na koljena, upozorava britanski The Guardian.

dr. sc. Dejan Jovović
znanstveni savjetnik i redovni član Naučnog društva ekonomista Srbije