Nakon što se sezona godišnjih odmora bliži kraju, vrijeme je za novi ciklus-povratak u svakidašnjicu, u dnevnu rutinu koja je puna radnih obaveza i standardnih izazova. Međutim, većina ljudi s kojima komuniciram , ali i većina poruka koje se mogu naći na društvenim mrežama ili u javnim glasilima ne šalju poruku o “dnevnoj rutini”.
Atmosfera nije optimistična, i poruke koje dolaze do nas upozoravaju da je definitivno završilo razdoblje “lažnog “ optimizma. Uz poneku optimističnu predizbornu poruku, većina vijesti je negativna- mediji su puni svjedočenja o nelikvidnosti, krizi eurozone, padu burzi, valu osobnih stečajeva te sveopćem manjku resursa kako na osobnom tako i na društvenome planu.
Analitičari upozoravaju da se je previše trošilo, zaduživalo te da budućnost nosi još veće stezanje remena, ali i društvenu nestabilnost (neredi u Grčkoj, Španjolskoj, Engleskoj samo čekaju da se preliju na ostali dio Europe), a sociolozi i filozofi govore o opasnosti od jačanja postfašizma i potrebi formiranja novog društvenoga dogovora koji bi ravnopravnije raspodijelio poteškoće, resurse i obaveze tvrtki i pojedinaca. Gotovo nitko nije optimist i “crni” scenariji prevladavaju u odnosu na razvojne.
Koriste se izrazi kao što su revolucija, propast Zapada, moralna kriza i sl. Vjerujem da gotovo nitko nije zadovoljan s ovakvim razvojem situacije i na većinu nas utječe društvena depresija i gospodarska stagnacija. Sigurno je da ćemo zbog toga biti depresivniji, lakše se razboljeti ili skloniji ekscesnom ponašanju te drastičnijim rješavanjima problema.
Međutim, činjenica je da su i generacije koje su nam prethodile bile izložene sličnim izazovima- ratovima, depresijama, gubitku radnih mjesta ili smanjenju dohodaka te da su ih više ili manje uspješno prebrodile. Rat, preseljenje, osobni bankrot ili stečaj, štednja i gubici su konstanta u ljudskim životima i možda ne bi bilo pravedno (a ni realno) da i današnje generacije ne sretne neko od tih “zala”.
Uvijek će postojati dijelovi društva koji će tražiti drugačiju preraspodjelu ili zemlje koje će biti izložene prirodnim katastrofama ili agresijama drugih zemalja ili vlastitih “revolucionara”. Dakle, možemo li i naše današnje probleme smatrati dijelom normalnih ciklusa, koji se ponavljaju otkako je svijeta i vijeka? Vjerojatno da, s time da je lakše analizirati i učiti o prethodnim problemima i rješavanjima istih, koji su sada postali logični, naprosto zato što su se tako i raspleli (iako je možda bilo i boljih rješenja za iste). Na svim poslovnim školama u svijetu se uči na način da se analiziraju bivše situacije i kako su se one razriješile, te se ostavlja prostor timu da predloži svoju alternativno rješenje i otvoreno diskutira o predloženim rješenjima nekoliko radnih timova.
Na INSEAD-u prije desetak godina smo obrađivali temu “ZARA case”, a profesor nam je objasnio zašto su Zara ili H&M, tada nove zvijezde u biznisu, uspješnije od Marks&Spencera i ostalih standardnih kompanija. U međuvremenu je Zara postala svjetski brand i od branda koji je prisutan samo u najvećim svjetskim centrima, možete ga naći gotovo u svakom većem gradu. Vjerojatno danas na INSEAD-u obrađuju neku novu zvijezdu, novi poslovni ili društveni model koji će biti prilagođen potrebama današnjega potrošača.
Profesor je tada istaknuo i jednu bitnu stvar: “ako želite biti uspješan manager, nemojte se zaposliti u željezari, radite u bankarskoj ili farmaceutskoj industriji”, učeći studente da je konjuktura u kojoj se nalazi tvrtka i sektor, puno važniji od individualnih sposobnosti managera ili djelatnika. Slijedeći ovu logiku, za individuu je bitno predvidjeti u kojoj će konjukturi biti tvoja tvrtka, tvoja zemlja i općenito svijet, a to više utječe na outpute nego sam input pojedinca. Međutim, konjukture se mijenjaju i željezare sve bolje rade, jer su Kina i Indija pokrenule potražnju za njima, a zemlje u koje se nekada tradicionalno useljavalo (USA, GB) imaju sve više problema.
Razviti svijest da dio stvari ne ovisi o nama, nego su posljedica procesa na koje ne možemo utjecati je veoma bitno. I prestati se optuživati da nismo imali “sreće” (iako je to možda točno) jer se nismo rodili u npr. Švedskoj ili nam roditelji nisu zaposleni u banci ili uspješnoj tvrtki, je druga komponenta koja može umanjiti naše individualno stanje nezadovoljstva. Argentina, prekrasna i bogata zemlja, je 2001. bankrotirala i zamrznula sve depozite u zemlji na tri mjeseca, a u isto vrijeme je postojala velika inflacija. Nakon tri mjeseca, kada je raspolaganje depozitima bilo opet omogućeno, vrijednost pesosa je višestruko pala. Neki ljudi su bankrotirali, no neki su i zaradili u takvoj situaciji. Nakon bankrota život je tamo išao dalje, i vjerojatno će uslijediti neki novi bankrot (tamo se on događa svakih 20tak godina).
Prilagoditi svoje stanje svijesti svojim individualnim mogućnostima u objektivnim okolnostima je vjerojatno najlakša stvar za savjetovati, ali najteža za provesti u praksi, jer smo kao ljudi većinom genetski programirani da u prošlost, sadašnjost i budućnost ugrađujemo svoja očekivanja i zanemarujemo upozorenja koja nam dolaze iz okoline. U takvim okolnostima, a koja opterete svaku generaciju u nekom obliku, najbolje prolaze oni koji su uporni i prilagodljivi, ali istovremeno ne dopuštaju da im dnevni ali i duhovni život unakaze katastrofe koje nas okružuju, ili one koje nam nameću drugi.
Drago Munjiza, direktor
www.jakovviktor.com