U RH je puno problema, raznih naravi - političke, gospodarske i općedruštvene naravi… Ovisno o tome gdje živimo, koliko imamo godina, kakve smo političke orijentacije, kakvi su nam prihodi ili zdravstveno stanje, probleme percipiramo kao više ili manje važne. Međutim, problem neplaćanja obaveza je nešto što nas pogađa sve i ukoliko se on ne riješi, teško će se riješiti i svi ostali.
Neplaćanje ili značajno kašnjenje s plaćanjem dospjelih obaveza je postala “redovna rutina” u hrvatskoj. Nikome nije čudno, da pored svih zakonskih rješenja i kroničnog manjka cash-flowa kod većine gospodarskih subjekata, iznos neplaćenih obaveza i dalje može rasti. Zašto netko tko ne prima novac za izvršeni posao ili uslugu i dalje nastavlja raditi sa kupcem koji mu ne plaća? Zašto se financijske službe dužnika i naljute na one koji zovu za svoj novac, ako je to točno na dan valute? Zašto se u pojedinim sektorima vrše cesije i za buduće poslove koji još možda nisu ni ugovoreni, a kamoli obavljeni? i zašto je to većini sudionika više-manje normalno i dospjeli dugovi se tretiraju kao “nužno zlo”?
Ovakva praksa i stanje svijesti u hrvatskome gospodarstvu je velika opasnost, i ukazuje da smo kao gospodarstvo, ali i kao društvo, u dobrome dijelu prihvatili prevaru kao normalan način funkcioniranja sistema! Jer što je neplaćanje nego prevara, i kršenje ugovorenoga odnosa, koji je reguliran zakonom. I da apsurd bude još veći, PDV plaća dobavljač po izdanju računa, bez obzira da li je račun plaćen ili nije, dovodi u situaciju da tvrtka dobavljač ne samo da nema pozitivni cash-flow, nego i zbog plaćanja PDV-a na neplaćene račune ima negativan cash-flow.
Zaposlenik u istoj "kaši"
Sličnu bi obavezu mogao npr. imati i zaposlenik tvrtke ako mu ona ne plati doprinose, pa bi on mogao biti obavezan platiti doprinose umjesto tvrtke u kojoj je zaposlen, a koja mu nije isplatila plaću! U svakome slučaju, veoma je čudno da i oni koji ne plaćaju i oni kojima se ne plaća smatraju normalnim da se više puta poslije dospijeća računa obeća podmirenjem istoga, a to se ne dogodi. I tvrtke nastavljaju poslovati i dalje, nema tužbe, nema ovrhe, samo frustracija dobavljača, a kupac vjerojatno misli na neke druge problem koji ga muče… Je li dovoljno opravdanje da se roba još nije prodala, ili da se i njemu ne plaća? A što radi njegov kontroling ili financijska služba, koja bi trebala napraviti plan tijeka novca i uzeti kredit ako se obaveze ne mogu podmiriti na vrijeme?
Prevarili su mene, pa mogu prevariti i ja? Ili ja sam veći i jači, pa slijedom toga i ne moram platiti na vrijeme?
Sigurno je da odgovornost leži na svima, i onima koji ne plaćaju i onima kojima se ne plaća. Ukoliko je u naše poslovanje ugrađena prevara, ili ako poslujemo sa onime tko nas vara, doprinosimo urušavanju sistema koji naizgled kao poduzetnici, zaposlenici, građani gradimo.