Ekonomske odnose Republike Srbije i Republike Hrvatske od 2000. godine karakterizira, uglavnom, pozitivan razvoj. Na ova kretanja uticalo je intenziviranje političkog i ekonomskog dijaloga i institucionalno reguliranje međusobnih odnosa, koje je i dalje neophodno unapređivati (rješavanje nekih otvorenih pitanja, kao što su imovinsko-pravni odnosi poduzeća i fizičkih osoba, stvaranje uvjeta za plasman kapitala srpskih firmi u Hrvatskoj i dr.).

Treba očekivati unapređenje privredne suradnje dvije zemlje u narednom periodu. U prilog tome idu činjenice: teritorijalna bliskost, nema jezičnih barijera, prije je riječ o kompatibilnim, a ne konkurentnim privredama. Činjenica je da postoji velika neravnoteža u međusobnim stranim ulaganjima. Hrvatske investicije u Srbiji su premašile 650 mil. eura (od 1999. do 2013.), dok su srpske u Hrvatskoj oko 40 mil. eura i gdje su u pitanju samo tri srpska ulaganja, koja imaju problema s hrvatskim partnerima. Ukupna robna razmjena dvije zemlje u 2014. iznosila je 1.005 mil. USD.

Srpski izvoz bio je 459 mil. USD, a uvoz 546 mil. USD. Deficit na srpskoj strani iznosio je 87 mil. USD. U 2015. godini razmjena Srbije i Hrvatske bila je 959 mil. USD, od čega izvoz iz Srbije je bio na nivou od 443, a uvoz 516 mil. USD, pa je trgovinski deficit Srbije bio 73 mil. USD. Naši privrednici su između 2002. i 2015. izvoz u Hrvatsku povećali su 10,5 puta, a hrvatski u Srbiju skoro 6 puta. U Srbiji sada posluje preko 200 hrvatskih kćerki firmi i predstavništava, kao rezultat intenzivnijeg udjela hrvatskih poduzeća u privatizacijskim procesima u Srbiji, a u Hrvatskoj je prisutno nešto više od deset srpskih firmi.

U Srbiji je stvoren povoljan ambijent za strane ulagače, što se ne može reći za Hrvatsku. Razlozi zbog kojih srpske firme manje ulažu u Hrvatsku su: nezavršeni procesi privatizacije srpske privrede (Hrvatska je te procese okončala uz snažniju podršku države i banaka), brojne necarinske barijere, neblagonaklonost prema robama i investicijama iz Srbije, slučajevi diskriminacije srpskih poduzeća u privatizaciji hrvatskih firmi. U okviru dalje ekonomsko-trgovinske suradnje s Hrvatskom, neophodno je raditi na smanjenju i otklanjanju disbalansa u robnoj razmjeni, koji ne predstavlja samo posljedicu tržišnih mehanizama, nego još uvijek prisutne negativne percepcije naših proizvoda i uopće nastupa srpskih poduzeća na hrvatskom tržištu.

Neodlučnost srpskih firmi, skuplje kreditiranje i osiguranje izvoza od strane agencije AOFI od bankarskih uvjeta u Hrvatskoj, veća financijska opterećenja stranih ulagača, veće stope poreza na dobit, PDV i drugo u Republici Hrvatskoj, čini da je prisustvo naših poduzeća i proizvoda na hrvatskom tržištu ispod realnih mogućnosti. Naime, Hrvatska je ocijenjena kao dosta nepovoljna zemlja za strane investicije zbog ekonomske nekonkurentnosti u odnosu na druge zemlje u okruženju (npr. u usporedbi sa Srbijom) i to jer su joj: PDV 25%; osnovna stopa poreza na dobit 20%; cijena rada je visoka (prosječna neto plaća 750 eura); visoka izdvajanja na cijenu rada i iz rada; veliko opterećenje parafiskalnim davanjima.

Pored toga postoji niz administrativnih prepreka za intenzivnije ulaganje (nesređene zemljišne knjige, komplicirana zakonska regulativa, preveliki broj prethodnih dozvola i suglasnosti, sporo rješavanje predmeta). Za ulagače iz Srbije nije postojala ni povoljna atmosfera u javnosti, tako da dio potencijalnih investicija nije ostvaren iz tih razloga. Do sada, bilo je nekoliko neuspješnih pokušaja privatizacija hrvatskih firmi od strane srpskih poduzeća. Zajednička je ocjena da za ekonomsku suradnju dvije zemlje ima prostora za njeno dalje unapređivanje. Iako bi tehnološka povezanost iz prethodnog perioda, bivše zajedničke države, trebalo predstavljati jednu od osnova za pokretanje i obnavljanje viših oblika privredne suradnje, malo je primjera viših oblika privredne, poslovno-tehničke suradnje, između poduzeća iz Srbije i Hrvatske, kao što su zajednička ulaganja, kooperacija i dr.

Bolje korištenje potencijalnih mogućnosti privreda znatno bi unaprijedilo međusobne trgovinske veze i podigao nivo ekonomije na obje strane. Unaprjeđenje privredne suradnje realno je u oblasti prehrambene industrije, energetike, turizma, informacijskih tehnologija, građevinarstva, metaloprerađivačke industrije. Postoje realne mogućnosti suradnje na trećim tržištima, posebno u oblasti građevinarstva. Suradnja u oblasti turizma je priliku za Srbiju s obzirom na visoke reference i reputaciju Hrvatske, kao veoma atraktivne turističke destinacije.

Srbija i Hrvatska imaju mnogo zajedničkih resursa za čiju je valorizaciju neophodna regionalna i prekogranična suradnja, odnosno nacionalni i regionalni projekti za definiranje, kreiranje i promociju (novih) zajedničkih turističkih proizvoda, koji će biti konkurentni na međunarodnom turističkom tržištu. S obzirom da je težnja Srbije da se na međunarodnom turističkom tržištu pojavi zajedno sa susjedima, a i u kontekstu bržeg približavanja Srbije Europskoj uniji, od velike pomoći našoj zemlji bila bi pozitivna iskustva Hrvatske u pogledu dobivanja sredstava iz europskih fondova, koja su vrlo važna za daljnje aktivnosti, za razvoj turizma kod nas, odnosno razvijanje bilateralnih odnosa u ovoj oblasti s Hrvatskom. Struktura srpskih roba u robnoj razmjeni s Hrvatskom je nepovoljna, dominantne su sirovine i repromaterijal, kao i proizvodi nižih faza obrade.

Realne izvozne mogućnosti srpskih firmi na tržištu Hrvatske postoje za: svježe voće, meso i mesne prerađevine, vino i alkoholna pića, građevinski materijal i metalnu žicu i mrežu, proizvode crne i obojane metalurgije, metalsku i mašinerijsku industriju, farmaceutske proizvode i auto industriju.

U cilju unaprjeđenja ekonomsko-trgovinskih odnosa između Srbije i Hrvatske, obostrano se nameću neke prioritetne aktivnosti i to:
•Rješavanje imovinsko-pravnih pitanja,
•Aktivnosti za stvaranje uvjeta za plasman kapitala srpskih firmi u Hrvatskoj,
•Regionalna suradnja (Savjet za regionalnu suradnju, suradnja u Dunavskoj i Savskoj komisiji, Jadranska euro-regija, Jadransko-jonska inicijativa),
•Ugovorno reguliranje preostalih važnih oblasti suradnje (standardizacija, promet, itd.),
•Prenošenje hrvatskih iskustava u procesu europskih integracija,
•Ostvarivanje suradnje u okviru regionalnih inicijativa (izgradnja naftovoda Konstanca - Pančevo - Omišalj - Trst),
•Brže otklanjanje necarinskih i drugih prepreka u međusobnoj trgovini i dr.

Rješavanje nabrojanih problema, inicijativa i prioriteta, treba biti stalni zadatak nadležnih državnih institucija, ministarstava, nadležnih stručnih službi i uprava Srbije i Hrvatske, kao i privrednih komora dvije zemlje. Potrebno je osigurati prohodnost za srpski kapital u Hrvatskoj, kako bi se uravnotežili ekonomski odnosi. To se, očigledno, ne može ostvariti na nivou pojedinačnih pokušaja već, izgleda, jedino na visokom državnom nivou, u svezi čega se očekuje puna podrška hrvatskih državnih struktura. Ukoliko bi se striktno uveo princip reciprociteta, koji neki zagovaraju, to bi vodilo izbalansiranim ekonomskim odnosima, ali na nižem ukupnom nivou, što bi zaštitilo naše kompanije.

Zato nama nije cilj da sužavamo međusobnu privrednu suradnju, već da je obostranim naporima što više povećamo. Pojedini srpski privrednici zalažu se za normalne, recipročne, a ne asimetrične odnose, što je odraz zdravog patriotizma, koji podrazumijeva zaštitu nacionalnih i državnih interesa u svim, pa i u sferi ekonomije. Srpska Vlada ne bi trebala uvoditi bilo kakve barijere za ulaganja u Srbiju, ali mora iste uvjete izboriti i za sve ovdašnje biznismene, koji žele proširiti posao u Hrvatskoj. Srbija je od 2002. do 2015. godine u robnoj razmjeni s Hrvatskom izgubila milijardu eura, tvrde predstavnici pojedinih političkih partija u Srbiji, i dodaju da "zbog zaokupljenosti političkim napetostima i stalnim provokacijama iz Zagreba, malo tko obraća pozornost na zbivanja u ekonomskoj sferi".

Prostor za unapređenje bilateralne robne razmjene je veliki, jer je u bivšoj SFRJ razmjena između dvije republike bila oko 5 mlrd. USD. U tom smislu aktivnosti treba usmjeriti na: ofenzivniji marketing srpske privrede; povećati zastupljenost naših proizvoda i usluga na hrvatskom tržištu; organiziranje susreta privrednih delegacija; povećanje aktivnosti regionalnih i županijskih komora; sudjelovanje na sajmovima. Činjenica da obje države spadaju u vodeće ekonomije ove regije, ukazuje da bi bolje korištenje potencijalnih mogućnosti znatno unaprijedio međusobne trgovinske veze. U uvjetima ekonomske krize, zemlje regije za Srbiju trebaju dobiti sve više na značaju, pa je unapređenje privredne suradnje s njima od prioritetne važnosti.

dr. sc. Dejan Jovović
znanstveni savjetnik i redovni član Naučnog društva ekonomista Srbije