BLOG

Razmišljala sam o odgodama u svom djetinjstvu. Pa onda i odgodama u „odraslom" životu, odgodama privatnog uvjetovanim poslom. Poslovnog – zbog privatnog, ovisno o životnoj i karijernoj fazi. I svih raznih drugih: pokušavajući se prisjetiti trenutaka „odmah i sad, smjesta". Sjetila sam se vrećica s žele bombonima od kojih sam uvijek ostavljala po najdraža dva, crvena, s okusom maline, za poslije.

To mi se par puta obilo o glavu:

Mama, mogu dobiti žele bombone?

Ali, još nisi pojela niti ove koje imaš!

Toliko o mudrosti odgode. Ili su nakon par dana već bili tako suhi i tvrdi da se nisu mogli jesti...

Odmah sam se prisjetila i slavnog testiranja odgode impulsa, provedenom nad četverogodišnjom dječicom: sigurno vam je poznat. Istraživači su počeli od postavke da je odgoda trenutnog impulsa i zadovoljstva važna u kasnijem razvoju. Jednostavno, ponudili su dječici kolačić i obećanje da će dobiti dva ako pričekaju, s time da ih nitko neće gledati dok čekaju. E sad, kad ste klinac ili klinka od četiri godinice, stvar je poprilično škakljiva, zar ne? Prateći razvoj djece koja su uspjela iskazati dovoljno strpljenja tako da ne pojedu odmah prvi kolačić, već da pričekaju desetak minuta pa dobiju dva, godinama kasnije potvrdili su da su ta ista djeca bila uspješnija, bolje su se snalazila u stresnim situacijama, a da su ona djeca koja su popustila „napasti" i odmah strpala kolačić u usta bila sklonija problematičnom ponašanju, teže sklapala prijateljstva i općenito, ah, manje pouzdana.

Obećanje

Postavit ću ovu priču na drugu osnovu: ono što je bilo uključeno u odnosu prema djeci je obećanje. I povjerenje. Uzmimo da su djeca ZAISTA željela baš taj drugi kolačić (jer, uvijek možemo pretpostaviti da postoje djeca kojoj će jedan biti dostatan, zar ne?) - njima je obećano da će ga dobiti, AKO se budu ponašala na određen način. Obećanje je naznaka budućnosti. I sad govorimo o mogućnosti spoznaje onog što nije sad, ali može biti. E, sad bi ja rekla da se to zove vizija. To je kategorija namjera koje su šire postavljene, misleći unaprijed. OK, ja to čitam i ovako: to odricanje od nečeg jako dobrog sada, razmišljajući o nečem boljem što tek može biti - jest oblik asketizma. Ovo može funkcionirati kad ste fino fokusirani na krajnji cilj, usredotočeni i svjesni svih izazova kojima možete pokleknuti. No, čini li vas to uspješnima?

Uživanje u kolačićima i uspjeh

Meni se čini da je ključ uspješnosti u nečemu što je taj isti eksperiment pokazao, ali nije toliko istaknuto. Odlučite li da zaista, ali zaista želite taj (i baš taj, niti jedan drugi) drugi kolačić, zamislite ga serviranog na svome tanjuru, odlučili ste vjerovati da će vam u skorom vremenu i biti ponuđen – ako slijedite pravila „igre". Rekla bih da nije odgoda zadovoljstva ključna, već odluka, obećanje i povjerenje.
Koliko puta ste odlučili da nešto želite? Koliko puta ste to zamislili, kao da je tu, pred vama? Koliko puta ste imali vjere u svoje sposobnosti da ćete to i dobiti, na svoj način?

Ponovo pričam o nužnosti osobne vizije, odlučnosti/usredotočenosti, ali i fleksibilnosti. Jer, dobro je znati što točno želite, ali je točno da je dobro znati i kada se želja promijenila, zar ne? Samo promislite: što je točno vaš drugi kolačić? Bolji posao? Novi poslovni uspjesi? Sretnija veza? Nova kuća, veći stan, bolji automobil? Još jedna tvrtka? Novi poslovni projekt?
Odlučite da zaista želite taj „drugi kolačić", ne ispuštajte ga iz vida, usredotočite se i ostanite na putu koji vodi do njega. Vjerujte u sebe i obećanje koje ste si dali. Vrata će se, možda brže no što mislite, otvoriti kako bi vam kolačić postao dostupan. A onda kad bude, ne zaboravite u njemu uživati!

Nasmijte se i pogledajte kako izgleda slavni „Marshmallow test":

http://www.youtube.com/watch?v=wWW1vpz1ybo&feature=related

www.moj-coach.com